IOX by Aleksandar Kostjuk - HTML preview

PLEASE NOTE: This is an HTML preview only and some elements such as links or page numbers may be incorrect.
Download the book in PDF, ePub, Kindle for a complete version.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Aleksandar Kostjuk

 

IOX

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Netko će noćas umrijeti.

 

Svrab mu se širio tijelom, počevši od kože u nezavidnim dijelovima tijela pa preko cijele površine, napredujući poput sitnih insekata ispod njegove zimske odjeće, da bi prodro duboko u meso i – da, po prvi put u životu svrbjele su ga kosti. Svrab, očito nezadovoljan vlastitim podvigom i izostankom prikladne reakcije na istoga, ustupio je svoje mjesto otvorenom bolu pa je mer Paaorë, u suglasju s vlastitim i nikada zapostavljenim osjećajem samosažaljenja, odlučio cijelo ovo putovanje identificirati s osjećajem bola.

Boljele su ga prepone, pa leđa, pa vrat, pa čeljust, a sada mu je poput armade pomahnitalih bubnjara nadirala užasna glavobolja koja je, po njegovoj procjeni, bila u stanju rastopiti mu mozak i probiti svoj put kroz njegovu lubanju i na gorku slobodu.

Mer Paaorë nikada nije volio jahati konje – blago rečeno! – a sada se ta antipatija razvila u mržnju koja je bila čistokrvna poput dalekog pretka ove živine ispod njega prije nego što je bio prisiljen pariti se s tko zna kakvim mješancima, ogavnim stvorovima s kojima je bio srodan samo po pripadnosti istome planetu i biti predmetom silovanja za zabavu svojih nedvojbeno nesimpatičnih vlasnika – čija su imena s vremenom sasvim sigurno postale uvriježene psovke preko kojih se teško prelazilo bez barem minimalnog prolijevanja krvi ili blagog sakaćenja – a na štetu vlastitog psihičkog i reproduktivnog zdravlja.

Tko je uopće izmislio jahanje konja? Zacijelo nekakav bolesni um koji je imao previše slobodnog vremena pa je mogao smišljati takve... takve... neudobne ideje. 

Zar nije ta osoba mogla bolje razmisliti o implikacijama svoje izopačenosti? I zar nije mogla voditi računa o tome kakve će to posljedice imati za mene? Sada! 

Uopće nije bilo pitanje je li on pobornik nemilosrdnog izrabljivanja životinja. Dapače! Čak su mu i konji simpatični kada su upregnuti u kočiju i komotno bičevani sa sigurne udaljenosti. Isto je vrijedilo i za šia-volove, ingove, karlanske kljunaše i ostale tegleće beštije. Iako, mer je osobno ipak preferirao udobnost i brzinu T-kapsule.

I gdje bi bila naša civilizacija bez saroskarabeja? Nezamislivo. Ali posjesti čovjeka na prljavu zvijer i očekivati da na njoj provede sate i dane, da se pretvara kako je to nešto posve prirodno i da povrh toga još razgovara s drugim ljudima o tome kao o nečemu – vrijednom razgovora? 

Potpuno neprihvatljivo!

Sunce je bilo na zalasku. To mu se nije sviđalo. Konj mu je zateturao i mer skoro ispadne iz svoga sedla. Njegov pratitelj – u nedostatku bolje riječi – osvrnuo se prema njemu i uputio mu pogled koji je oslikavao, ako već ne privlačan, onda originalan spoj krute nezainteresiranosti i želje da nekome prereže grkljan. Gledao ga je tako nekoliko sekundi, ali to je bilo dovoljno meru da ga prođu trnci. I počne razmišljati o izloženosti svoga grkljana. Okrenuo mu je ponovno leđa i zarežao: "Pazi kuda ideš s tom konjuzinom, ljigavi s'tryatahu. Ako kljuse slomi nogu, ostavit ću te ovdje da zajedno istrunete." Pljunuo je glasno na tlo. 

Nježne riječi njegova suputnika nisu mogle poboljšati njegove jahačke sposobnosti. A i nije bila njegova krivnja. Kako su zalazili sve dublje u šumu, tako je teren postajao sve grublji. Kamenje je izlazilo iz crnoga tla i predstavljalo bi izazov čak i za ljudske noge. A bivalo je sve mračnije.

Mer Paaorë se zaista nadao da će se konj moći nositi s otežanim uvjetima jer uopće nije sumnjao da bi čovjek koji mu je navodno dodijeljen kao čuvar i vodič, a koji inzistira da ga se zove Kolačić, bez razmišljanja obistinio svoju prijetnju.

Kolačić je bolje navigirao svojim konjem kroz zamke na tlu, ali on je i imao više iskustva s tim stvarima.

Nije to bilo kamenje. Shvatio je to kad je počeo primjećivati artfakte uz stazu. Cestu. To je nesumnjivo nekada bila cesta. Kameni gnomi, prikazi stvorenja iz noćnih mora, kamene table s neraspoznatljivim urezima, maleni obeliski svih oblika, veličina, namjena kojih se danas nijedan živući um više ne sjeća. Bilo je tu i cijelih oltara. Priroda je te ljudske tvorevine uzela pod svoje, na njima su svakojake biljke i najraznovrsnija gamad našli svoj komadić površine za preživljavanje.

Komarac ga je ugrizao za vrat. Dobro ga je opalio šakom.

Zaboravljeni jezici, razjapljena usta puna oštrih zubiju, nepoznate geometrije i zapisi položaja zvijezda, sve to je pratilo nekada, u davninama, ljude koje su koristili ovu cestu od koje su danas ostale uglavnom rupe i pokoji ostatak kolnika koji su ovo područje uredno održavali jedva prohodnim.

Nisu to bili artefakti jedne civilizacije, već nekoliko njih, bio je siguran u to. Sezali su zasigurno daleko prije Deprivacije, u Prvo razdoblje Launnsaraga. Početak Prijelaza.

Bilo je to razdoblje koje si niti jedno ljudsko biće danas ne može predočiti. U to su doba nevjerojatnim tempom, gotovo eksplozivno nicale fantastične, veličanstvene, napredne civilizacije koje su stekle do dana današnjeg nedostignuto znanje i mudrost koji su nestali zajedno s njima. A te civilizacije nestale su još brže nego su nastale. Preko noći.

Nitko ne zna kako je to moglo biti moguće. Mera Paaorëa to i nije odveć interesiralo. Zapravo uopće. Ono što ga jest interesiralo je zašto te civilizacije, kada su već morale nestati, nisu počistile za sobom na odlasku, nego su ostavile ovaj oduran krš kroz koji on mora voditi svoga konja bez da mu polomi noge. 

A mer Paaorë nikada nije volio jahati konje.

Konjem je krenuo lijevom stranom drevne ceste jer je primjetio da tu nema velikih gromada.

Ponovno ga je ugrizao komarac. Nije ni primjetio. Počešao se radije po bedru s nadom da će to donijeti olakšanje donjoj polovici njegova tijela. Nije.

Morat će uskoro riskirati i predložiti Kolačiću da malo predahnu. Jer još dugo ovako neće izdržati.

Kretali su se dalje stazom, napredujući sve dublje i dublje u Okru, u smjeru Ebzaharii doline. Kako su se udaljavali od svega ljudskoga, nevinost tin'jau stabala zamijenila je nakaradnost ačur stabala. Ljudi znaju često reći kako su sva stabla ista. Barem neuki ljudi. No koliko god netko bio neuk, a mer Paaorë je bio neuk do gotovo vulgarnih razmjera, takvo nešto neće reći za ačur stabla. Nisu postojala dva istoga oblika.

Kada ih čovjek vidi, prvo poželi vidjeti nešto drugo. Tada, ako ih unatoč svojim željama mora ponovno vidjeti, dobiva asocijaciju na one deformirane ljudske i životinjske fetuse koji se izlažu u prljavim staklenkama pod šatorima putujućih paracirkusanata koji sablažnjivanjem svoje malobrojne, a nerijetko i od natpolicije progonjene publike žele odvratiti pažnju od činjenice da se njihova zabavnost zadržava čvrsto u okvirima nedostatka bilo kakve zabavnosti, a time opet žele odvratiti pažnju od činjenice da su to ljudi koji zbog svoje odbojnosti najčešće – uz iznimku one male manjine koja mora samo trpjeti prijeke poglede narogušenih vjeverica kojima otpada krzno – nalijeću na bodeže koji se sasvim slučajno nađu u rukama nevinih prolaznika koji ništa ne slute. U mračnim uličicama, naravno.

Neke podsjećaju na nadrealne slike golookih umjetnika koji vole živjeti svoje noćne more i dijeliti ih s drugima.

Noćne more. Ti umjetnici očito nikada nisu prošli ovdje. Ili jesu?

Ačur stabla su djelovala poput skulptura od mesa. Mrtvog mesa. Mrtvog sivog mesa, prožetog crvenim krvnim žilama. Uvijala su se u svim mogućim oblicima, u svim mogućim pravcima. Imala su nabore, udubljenja, pore, kraste, čak i bodlje. Lišće im je bilo grimizno. Uvijek grimizno.

Još mu je nekakav insekt sletio na nos. Trzajem glave ga je otjerao.

Kako se kretao, svjetlost i sjene su se poigravali na tim životinjskim strukturama ačur stabala. Dobivao je dojam da se mišići stežu, kapilare šire, da drveće pulsira. Diše. No znao je da je to samo varka. Kora ačur drveća je nešto najtvrđe na što čovjek uopće može naići. Običnom sjekirom ili pilom ne možeš kroz nju. To je otprilike sve što je znao o ačur drveću.

Više i nije želio znati. To je bila samo jedna od mnogih čudnovatosti nastalih nakon Deprivacije.

Svijet se na naglo zatamnio. Sjena je pala na putnike, samo na sekundu. Kada su mer i Kolačić digli poglede, vidjeli su samo prazno nebo izrezuckano krošnjama drveća. Mer je osjetio kako mu se stišće grudni koš. Dah mu je zastao. Odjednom mu je bilo jako hladno.

"Što je to bilo?" vikne Kolačiću.

"A što ti ja znam!" reče ljutito, ne osvrčući se.

"Ali bilo je veliko! Sjena je-"

"Glupi s'tryatahu, ako ćeš skakati na svaku sjenku, onda ti je bolje da se vratiš u svoju palaču i ližeš si rane na dupetu. Okra je prepuna svakakvih beštijetina. Ništa čudno..." 

Kolačić jedva da je okrenuo glavu prema njemu dok je govorio. Iako ga je pokušao prikriti ljutnjom, mer je bio siguran kako je osjetio strah u Kolačićevu glasu. Što god to bilo što ih je preletjelo, učinilo ga je nervoznim.

To je mera još više preplašilo. Ako se ljudeskara poput Kolačića dade uznemiriti, kako bi se, dovraga, on trebao postaviti?

Ako je sada zaista bio izbačen iz takta, možda bi ovo bio dobar trenutak da mu predloži maleni predah. S druge strane, ovo je možda najgori mogući trenutak. Nije bio dovoljno upoznat s Kolačićevim psihičkim ustrojem da bi mogao procijeniti kada je povoljan trenutak predlagati mu nešto, bilo što, iako nije bio siguran ni posjeduje li on uopće psihički ustroj. Barem s jednog ljudskog gledišta.

Morat će se odvažiti. Dojahao mu je sa strane i krenuo govoriti kada se Kolačić naglo okrene prema njemu.

"Ovdje ćemo stati, s'tryatahu. Konji trebaju predah. Još je velik komad puta pred nama. Što tako bleneš u mene? Lijep sam ti, kurvišu?" 

Mer Paaorë se nije uopće više obazirao na njegove uvrede. Bio je presretan što će napokon moći udijeliti malo milosti svome, u to uopće nije sumnjao, uništenom tijelu.

"E, tamo ćemo se skloniti sa staze," reče pokazujući prstom malu čistinu s lijeve strane ceste bez drveća i s pokojim grmom.

Kad je napokon sjahao, mer Paaorë je napokon shvatio kolika je zapravo bol u njegovu tijelu. Jedva je uspio skupiti noge. Kosti su mu krckale dok je pokušavao uspostaviti nešto slično ljudskome držanju, a mogao se zakleti da je čuo namještanje vlatitih crijeva u utrobi. Ispuštao je jecaje olakšanja, iako je sada bio prilično siguran kako bi bilo bolje da uopće nije sjahao. S vremenom bi mu tijelo obamrlo i više ništa ne bi osjećao.

A sada... Sada je osjećao sve.

"Što je, s'tryatahu? Navikli smo putovati u nosiljci? Ako želiš, mogu ti nogu svezati za svog konja i vući te ostatak puta, ha, ha! Tvoj se konj onda neće morati toliko mučiti." Smijao se i dok je otpio iz svoje polote pa mu je voda curila niz bradu i obraze. 

Meru je već bio pun nos njegovih uvreda. Više nisu bile toliko uvredljive koliko naporne i neoriginalne. "Predobri ste, gospodine. No držat ću se konja. Ali kad ste to već spomenuli, navikao sam putovati T-kapsulom. To je puno brže i mnogo manje smrdljivo." Na ovo se Kolačić ukočio i zamrznuo svoj pogled na meru, no ovaj je nastavio. "Svatko iole civiliziran koristi takav način prijevoza s vremena na vrijeme." 

Kolačić nije odgovarao, nego ga je samo mrko gledao s otvorenom polotom još u ruci. Mer se uplašio da možda nije pretjerao. Sukob s ovakvom mrcinom imao bi vrlo izvjestan kraj.

"To je za gradske pizdeke," reče napokon. "Ali ako baš želite, Vaše Gospodstvo može slobodno nastaviti put u svojoj kapsulici ili kako već zovete toga vraga. Naravno, ako naiđe koja." Osvrtao se afektivno oko sebe. "Ne vidim ni jednu. Možda im nije sezona. Izgleda da ćeš morati jahati sa mnom, civilizirani s'tryatahu." Posprdno se hihotao pa onda otpio još malo iz svoje polote, okrenuvši meru leđa. 

Mer Paaorë je ožednio gledajući ga pa je i sam posegnuo za svojom polotom koja je visjela sa bisaga, odmah do jedne od dvije vreća koje su bile pune zlatnih ognara. Otvorio ju je i prinio ustima.

Voda koja mu je potekla niz grlo bila je poput melema i gotovo se zadavio njome kada je začuo glasni šum iz blizine i zvuk Kolačićeva mača kako izlazi iz korica koji je uslijedio gotovo trenutno.

U djeliću sekunde u Kolačićevim rukama našli su se striglar i divovski mač. Njegov je čuvar istrčao ispred mera i prema izvoru šuma dok se ovaj još borio s vodom koja je ušla na krivi ulaz.

"Što je to bilo?" upita preplašeni mer.

"Kuš!" odbrusi mu Kolačić kroz zube.

Držeći striglar uperen prema naprijed, s prstom čvrsto na okidaču, spreman svakome neprijatelju raznijeti meso s kostiju, oprezno se prišuljavao. Kretao se oprezno, a mer iza njega još opreznije. Toliko oprezno da se uopće nije micao. Primjetio je ono što je Kolačić zasigurno spazio prije njega.

Netko je tamo bio. Među drvećem. I čini se da se nije ni pokušavao sakriti.

Kolačić je već toliko bio prekriven deblima stabala da ga je jedva nazirao. Mer se odjednom osjeti vrlo izloženim. Koliko god neugodan njegov pratitelj bio, morao je priznati da mu je davao osjećaj sigurnosti. Krenuo je polako njegovim stopama kako bi bolje vidio što se događa. Možda mu može pružiti potporu u slučaju izbijanja borbe.

Nisam ratnik, ali nisam ni bespomoćan.

Gromki Kolačićev glas ga prene. "Možeš dopuzati ovamo, kukavni s'tryatahu! To su samo nekakvi isušeni prljavci." 

Mer Paaorë ubrza korak i stigne do mjesta gdje je stajao Kolačić. Tamo ugleda u malome prostoru između uvijajućih stabala tri muškarca koji su sjedili na tlu, okružujući nekakvu okruglu kamenu ploču koja je bila duboko ukopana u tlu. Ploča se širila u koncentričnim krugovima, a u svakom pojasu bili su nanizane inkrustacije, pismo njemu nepoznato. U središnjem krugu bio je urezan besmislen, iako užasno kompleksan geometrijski lik. Barem mu je tako djelovalo u ovom polumraku pred zalaz Sunca.

Muškarci su bili stari. Vrlo stari. Imali su duge, sjede kose koje su djelovale poput slame. Nisu bile potpuno bijele. Jedan od njih imao je glatko tjeme pa mu je mogao vidjeti lice bolje nego ostaloj dvojici, iako je i on sjedio pogrbljen pred pločom.

Lica su im izgledala izmučeno. A tijela još više. Možda su bili mlađi nego što su izgledali. Imali su na sebi samo istrošene široke hlače od pralana obavijene cijelom dužinom kožnim remenjem. Tijela koja su razotkrivali bila su ispijena, naborana i prepuna ožiljaka, ali unatoč tome najupečatljivije na njima bila je njihova žilavost. Poput kore drveta koje može odolijevati svim izazovima. Ovi su očito također mogli odolijevati neprijateljskim uvjetima jer kako bi inače mogli sjediti na ovoj hladnoći, a da se ne smrznu na smrt.

Iako nisu odavali previše živosti.

Na koži je primjetio i nešto što bi mogle biti tetovaže, ali bile su toliko sitne i razbacane da je puno vjerojatnije da su to još nekakve rane. Ne bi se čudio da su si ih, uključujući i ove ožiljke, sami nanijeli.

Ti fanatici si to vole raditi. Štovatelji prirode ili što već. Nije očekivao da naići na takvo nešto ovdje. Ovo mjesto nije namijenjeno ljudima. 

"Tražite nešto, gosparu?" prozbori onaj s čelom tihim, ali snažnim glasom.

"Molim?"

"Što tražite?" Okrene se prema njemu. Oči su mu bile blijede. Prazne. Gotovo kao da nije imao zjenice. Zar je slijep? Ali zuri ravno u njega.

"Ne tražim ništa," reče ljutito mer Paaorë, uznemiran pojavom ove spodobe.

"Lažete," reče glasom poput lahora.

"Što?!"

"Da... Da, vi često lažete."

"Znaš li ti s kime razgovaraš?"

"Očito zna," ubaci se Kolačić, "pa zar ne vidiš da te poznaje, gnoju tupavi?" Tada se stane slatko smijati jer, kao što je to njegov običaj, sebe smatra neodoljivo duhovitim.

U meru je kipio bijes. Već mu je bilo previše stalno slušati Kolačićeve psovke i dobacivanja, ali da ga sada ponižava otvoreno pred nekakvim obraštenim klošarima? Želio je nekako izraziti svoj bijes, ali nije znao kako. Potući se s Kolačićem nije dolazilo u obzir, a napad na ove starčeke ne bi bio baš nekakav podvig koji bi ušao u anale junačkih djela.

Kolačić se konačno prestao smijati. "He, he, dobro, dosta šale. Da ih ubijem?"

"Molim?!"

"Da ih ubijem? Vidjeli su nas, a rečeno mi je..." On napravi gestu jednim od svojih bodeža, ali ako je to trebalo nešto značiti, mer to nije uspio shvatiti.

"Nisu nas vidjeli. Mislim da su slijepi."

Na licu starca koji mu se obratio pojavi se smiješak. Neznatan, ali dovoljan da se mer čitav naježi.

"Da? A da ih svejedno ubijem? Dobro bi mi došla vježba."

Mer zaista nije znao kako odgovoriti na takvo pitanje. Rekreativno ubijanje nije mu bio stran pojam, ali to nije bilo ni nešto što je osobno iskusio. Bio je tu, naravno, onaj nemili događaj iz njegove mladosti s rođakinjom Roralom i njenom odvratnom sluzavom životinjom za koju je tvrdila da je pas, iako je ta stvar s psom imala veze koliko i epidemija kuge s Ev-Navalovom najnovijom poemom, Ovoga puta bez poveza, draga. Ipak, taj se incident ne računa. 

"Možda bi bilo dobro da pripazite na konje... ovaj..." priopći mu mer oprezno.

Kolačić mu se unese u lice. "A, je li? Baš dobro što imam jednog tako velikog stratega uz sebe! Prljavi s'tryatahu," dobaci mu još dok se zaputio prema njihovim konjima, ali ne prije nego što je pljunuo u smjeru trojice staraca na tlu. 

"Lažete dobro, gosparu," obrati mu se ponovno pročelavi starac.

Mer ga probode pogledom. Stari mu je već stvarno išao na živce. "Zašto? Zar niste slijepi?"

"Svi su ljudi slijepi, gosparu."

Mer Paaorë zakoluta očima. I u ovoj divljini uspio je naletjeti na luđaka koji oko sebe sipa dubokoumne filozofske misli. A tada shvati da još uvijek u ruci drži polotu. Bio je grubo prekinut kada je pokušao utažiti žeđ. Ovoga je puta dobro potegnuo. Godila mu je svježa voda, iako je malo teže gutao. Dosadašnji napori nisu poštedjeli nijedan dio njegova tijela, kako je i sumnjao.

Kada je zatvorio polotu, ugledao je starca kako ukočeno drži svoj mrtvački pogled na njemu. Ostala se dvojica do sada nisu pomakla ni cincu.

"Koga vraga buljiš? Zar niste zauzeti štovanjem prljavštine na toj vašoj... što već jest?"

"Mi ne štujemo, gosparu. Mi slušamo." 

"Aha. A što to slušate?"

"Ono što ne želimo čuti."

Mer očajno uzdahne. S ovakvima ne možeš nikada pobjediti. "Možete li biti malo konkretniji? Koga vraga uopće radite ovdje? Ne provodite valjda svoje dane ovako?"

"Slušanjem ukazujemo poštovanje. Ono što ljudi obično čuju jest jeka njihovih strahova. Grade utvrde u svojim srcima i hvale se visinom njihovih zidina. Misle da će, ako okamene svoje duše, dignu svoj glas i naoštre svoj mač, pobijediti tamu koja zjapi pod njima poput hladnog oceana koji, kao i sve u prirodi, na prašta i ne tuguje. Misle da mogu pobjediti istinu." 

"Uh... A što je istina, starče?"

"Istina? Istina je da pobjede nema. Nemoguća je. Istina je da su naši najgori strahovi... potpuno... utemeljeni."

"Aha..." procijedi mer koji primjeti kako mu se grlo osušilo, iako je tren prije pio vodu.

"Samo u potpunoj skrušenosti pred prirodom možemo naći utočište od demona. Samo potpuna predaja daje nam istinsku slobodu i istinsku moć da budemo... ljudi." Okrene se prema svojoj ploči na tlu i prijeđe prstom preko teksta ispisanog u drugom pojasu od središnjeg simbola. "'Zasllanuöar yeh ir kyoge ëel wggesa obo'lrrwaeqar kyoge'. Kada tama konzumira pokornog, svjetlost se rađa, a nada slijedi." 

"Hm, da... vrlo originalna filozofija, ali-"

"Vi nosite svoje strahove sa sobom. Ovdje. A time uskraćujete ovom mjestu poštovanje koje zaslužuje. To ne može proći bez posljedica, gosparu." 

"Je li to prijetnja, starče?"

"Prijetnja? Je li izlazak Sunca prijetnja? Je li Ašámuva na nebu prijetnja? Ono što uvjetuje prirodu nije prijetnja. Samo čovjek slaba uma to ne shvaća."

"Je li tako? Bolje da vas ja ostavim prije nego mi dođe ipak pustiti svog kolegu da vam odere kožu." Okrene se od njih i zaputi prema Kolačiću.

"Kartĥatomasuri to neće trpjeti. Njihov dom je nepovrediv. Slijedit će svoje instinkte. Nepogrešivo."

Mer se naglo okrene natrag prema starcu. Jeza ga prođe. "Što si rekao? Ovo nije teritorij kartĥatomasura. To je mnogo sjevernije. Nikad-"

"Cijela Okra je teritorij kartĥatomasura. Cijela Nesska. Oni ne zalaze u ovo područje jer poštuju ono što ovo mjesto predstavlja. Štuju duh prošlosti, ono što je prethodilo, i ono što će iz toga uslijediti." Stavio je ruku na ploču kao da miluje mačku. "Znakove možete vidjeti posvuda. Ono što su Drevni upisali svojim dušama u tlo bezvremeno je i njegova snaga ne jenjava. Kartĥatomasuri osjećaju duboko strahopoštovanje pred tom snagom koja čeka buđenje. I ne praštaju onima koji to ne čine." 

Stari je zaista sišao s uma. Otkad gamad štuje bilo što? "Zanimljivo, ali sad si rekao da kartĥatomasauri ne obilaze ovo područje. Kako će nas onda kazniti? Zar će prekršiti svoje pravilo? Proturiječiš sam sebi, starkeljo." Mer Paaorë ni sam nije vjerovao da se upušta u besmislenu raspravu s nekakvim luđakom. Ovakvo laprdanje nije morao slušati još od dana kada se napozvan ušuljavao na bankete radi besplatne hrane i očijukanja s djevojkama koje su bile ili previsoko ili prenisko na razgranatom stablu plemenitaških linija da bi ih mogao oženiti, a ceh je morao platiti pomnim praćenjem košmarnih predavanja majki tih istih djevojaka o destilaciji njihovih nokata i utjecaju koji to ima na tapiserije u njihovim kućama koje muževi uporno odbijaju promijeniti. Ali sada ga je već toliko uzrujao...

"Oni su vjerni svojim instinktima," reče starac i stavi se u položaj u kojem je bio u kakvom ga je na početku našao. "Uvijek postoji način," doda još. Tiho.

"Što to znači?"

Starac je šutio.

"Ne ignoriraj me, starče, nećeš sa mnom razgovarati kao s budalom, a onda mudro šutjeti! Odgovori mi!!"

Ništa.

Mer Paaorë odmahne rukom i napokon krene, odlučan više se ne osvrtati. Toliko se već uzrujao da je bio siguran da je već crven u licu. Tako mu i treba kad ulazi u rasprave s olinjalim senilcima. Senilcem. Ona su dvojica možda čak bila mrtva. Ali kad je smrt došla, možda nisu primjetili promjenu, he, he, he, našali se u sebi zlobno. 

Kad je došao do Kolačića, ovaj je već bio na svome konju, spreman za polazak. Njegov konj je za to vrijeme brstio nekakav ružni tamni grm s crvenim točkicama. Odvukao ga je od njegove gozbe i s mukom se popeo na beštiju. "Zašto si ga pustio jesti to grmlje? Čuo sam da ovdje ima mnogo otrovne vegetacije."

"Brini se sam za svog konja, s'tryatahu. Ali ako je grm bio otrovan, onda ćeš to ubrzo saznati, zar ne?" Počne se zdušno smijati. 

Mer je tmurno jahao za njim. Nije imao pojma da su plaćenici tako užasno duhoviti.

"Što si se tamo derao? One okamine su te razljutile? Da nisi možda ubio kojega, ha?"

"Čemu? Besmislena blebetanja luđaka."

 

Iss'xu je promatrao dvojicu konjanika kako bezbrižno idu svojim putem. Već dugo živi u Svijetu, ali nikada se ne može prestati čuditi ljudskoj gluposti. Zašto ljudska bića toliko ustraju na vlastitoj propasti? Zar ne streme ničemu drugome osim lažnome potvrđivanju svojih lažnih iluzija? Laž im je u krvi. Navikli su se na nju kao što su se navili na udisanje zraka. Koje li bijedne egzistencije.

Upozorio ih je. Barem je pokušao.

Onaj muškarac njegovana lica kojeg je onaj naprasiti Dolorac nazvao s'tryatahom došao je jako blizu da ga sluša. Da ga čuje. 

Ali on je impregniran strahovima. Strah mu priječi vidjeti ono što mu je jasno pred očima. Kakav to strah mora biti! Doslovce smrdi na njega. Nanjušit će ga nadaleko. I gostiti se njime.

O da, njegova bol bit će znatna.

Reci riječi.

Stigao je!

Kako me dočekujete?

"Jedino kako možemo. Jedino kako znamo."

Što ste naučili?

"Ništa. Tko smo mi da spoznajemo?"

Reci riječi.

"'Zasllanuöar yeh ir kyoge ëel wggesa obo'lrrwaeqar kyoge'. Kada tama konzumira pokornog, svjetlost se rađa, a nada slijedi." 

Jesi li spreman?

"Koliko spreman mogu biti, gosparu."

Jesu li oni spremni?

Iss'xu pogleda Z'snüa i Kr'qa. Nikada nije vjerovao da će doći ovako daleko. A još manje da će to učiniti svi zajedno. "Gotovo."

Je li to ponos?

"Nikako, gosparu."

Gdje ste?

"S vama."

Tko će trpjet?

"Vjekovi."

Što će uslijedit?

"Tama."

Gdje je tama?

"Iza nas!"

Tko je Čovjek?

"Onaj koji stremi. Onaj koji bježi."

Jesi li ti Čovjek?

"Ne!"

Tko sam ja?

"Nitko. Glasnik. Tama."

Gdje sam ja?

"S nama."

Da.

Počeo je odmah s Z'snüom. Ovaj se držao zaista dostojanstveno. Bio je ponosan na njega. Čak i pomalo zavidan. No ne smije imati takve osjećaje. Ne u ovome trenutku. Krv je počela natapati tlo. Nešto je moralo pobjeći, to je neizbježno.

Već je krenuo na Kr'qa. Išlo je brzo. Brže nego što je očekivao. Uistinu impresivno. Ono što je čekao cijeloga života odvijalo se u ovome trenutku. A on je imao čast vidjeti to vlastitim očima – i poniženje biti posljednji.

Iss'xu osjeti istinsku sreću kako mu buja u grudima. Po prvi put u životu došlo mu je da zaplače.

Ali nije.

Šteta što onaj napuhanko i njegov ubojica nisu imali još mrvicu strpljenja i ostali ovdje. Mogli su svjedočiti nečemu što će kroz eone koji slijede doživjeti samo šačica živih bića.

No čast je to koju ne zaslužuju. Ne takvi.

Ne bi oni ni znali cijeniti što se događa ovdje. U ovome trenutku. Dah mu je zastao. Za nekoliko sekundi bit će njegov red. Za nekoliko sekundi nastupit će vrhunac. Apetit ovoga bića bit će zadovoljen, a on... On će biti predan.

Konzumiran.

 

Začudo, po mraku se nekako lakše jahalo. Ako se zanemarila tjeskoba zbog zjapeće tame sa svake strane staze i povremeni neznatni šum od kojeg se meru Paaorëu svaki put želudac stisnuo u grudu. Lakše je bilo jahati jer je bilo manje izgleda za spoticanje konja. One kamenčuge, ostaci zaboravljene ceste, ovdje su se pojavljivali samo u tragovima. No tlo je bilo nekako drugačije. Mer tome uopće ne bi pridavao pažnju, ali njegov je konj pokazivao očitu nelagodu zbog toga. Kolačićev također. Zemlja je ovdje bila meka, ali nekako zrnata. Koliko je mogao raspoznati.

Ašámuva, Krnji Mjesec bio je visoko na nebu, sjao punim sjajem. Sreća, jer inače ne bi vidjeli ni prst pred sobom. Ovako je staza bila prepoznatljiva, barem u svojim osnovnim linijama. Ipak, čudno je gledati Ašámuvu ovako, po noći. Ne sjeća se kada ga je posljednji put tako gledao, ako uopće. Noć ne pripada ljudskome rodu.

Konj ponovno napravi njemi trzaj u znak negodovanja zbog nepoznatog i nadasve sablasnog ambijenta u koji je bačen bez pitanja. Mer ga pogladi lagano po vratu kako bi se smirio i po prvi put od kada su se sreli, suosjećao je s jadnom živinom.

Ponovno šum.

Mer je skočio u svome sedlu. Čitava koža mu se naježila i strava mu se popela po kičmi poput horde ljutitih igala. Ukočio se gledavši u smjeru iz kojeg mu se činilo da je došao zvuk. Nije mogao biti siguran. Nije bilo glasno. Držeći glavu još uvijek u istom položaju, nespretno je rukom tražio svoje oružje. Napipavao je, ali nije ga mogao naći.

Od toga je počeo još više paničariti. Sada je uključio i oči u potragu. Kako ga je mogao smjestiti tako da ga ne može naći? Da su ga, primjerice, sada napali, imao bi vjerojatno najviše sekundu za djelovanje. Na Kolačića se nije smio previše oslanjati. Nije mogao znati bi li plaćenik priskočio i njemu u pomoć ili bi spašavao isključivo svoju kožu. Znao je za što je plaćen, ali to je bila velika razlika od onoga što će zaista učiniti.

Pronašao ga je. Ali je predugo trajalo. Sljedeći put mora imati na umu gdje drži oružje kako bi mogao brzo reagirati. No to je značilo da bi u trenutku kada nastupi opasnost morao biti sposoban razmišljati u stanju duboke i kronično uznapredovale panike, a za to je jedva bio sposoban i pod normalnim okolnostima.

Kolačić je također reagirao na zvukove. Doduše, ne tako nervozno poput mera Paaorëa. Nije se čak ni postavio da dohvati neko oružje iz svoga bogatog pokretnog arsenala. To je meru na jedan iracionalan način davalo utjehu. Ako ovaj ubojica smatra da nema opasnosti, onda je vjerojatno i nema. Samo što nije bio siguran zna li Kolačić dobro procijeniti situaciju. Je li djelovao, odnosno susprezao se od djelovanja na temelju iskustva ili čiste arogancije?

Zapravo su ti šumovi najvjerojatnije bili padanje lišća i kretanje sizomiša kroz travu. Problem s tim šumovima bio je što su bili tako rijetki. Kada si je mer prije polaska na svoju misiju predočavao suludo lutanje šumom usred mračne noći, zamislio si je huktanje sova, kričanje raznoraznih nepoznatih zvijeri, kvrckanje, šištanje, meškoljenje, cičanje i zavijanje.

Ali ništa. Šumom je vladala grobna tišina. Muk. Čak ni vjetar nije povremeno uznemirio krošnje stabala. Kao da nije bilo ničeg živog u Okri.

Naslušao se svakakvih priča o ovoj šumi, poput onih kako je to zapravo grobnica divovskoga bića iz davnina koje ne voli kada netko prekida njegovu mrtvoću ili kako u njoj živi narod sablasti koji kultivira cijelo ovo područje u skladu s nekakvim onostranim urbanističkim planom. Bilo je tu i apsurdnih priča, poput one o djevojčici koja je u trenutku Deprivacije progutala svoju jahaču šalicu pa je zbog silne tuge kao rezultata toga čina lila suze koje su napojile ravnicu na kojoj od tada smiju rasti samo stvari koje čine ljude tužnima ili ih, u najmanju ruku, duboko deprimiraju. I možda pokoja paprat. Bila je tu i priča kako je Okra mjesto velikih opasnosti i neprirodnih pojava s kojima se nositi mogu samo kartĥatomasuri, nikako čovjek.

Potonja je priča bila poprilično neodređena, ali vjerojatno je zbog toga bila i toliko točna.

Ipak, u ovome trenutku sve te priče nisu mu bile od velike koristi. Mer Paaorë je u tome trenutku zaključio kako bi među narod trebalo biti dopušteno plasirati samo one legende s razumnom količinom provjerenih, praktičnih informacija i možda čak uputstvima koja se mogu brzo primijeniti na licu mjesta.

"Što je, s'tryatahu? Nešto smo nervozni, ha? Nadajmo se da neće naići koja krtica. Ne želim da ti zataji srce ovako blizu cilja." Smijao se sebi u bradu. 

"Jako smiješno," odvrati mu mer, "hoćete li u borbi napadati svojim oružjem ili ćete neprijatelja jednostavno na brzinu zatući svojom jezičinom?" Morao mu je vratiti milo za drago. Već mu se popeo na vrh glave.

Kolačić naglo okrene svoga konja prema meru. "Što bi to trebalo značiti, pseto?! Želiš možda vidjeti moje ratničke vještine? Malu demonstraciju, ha? Vjeruj mi, neću prozboriti ni riječ. A nećeš ni ti." Sada mu je na svome konju bio udaljen pola metra. Preblizu.

"Hm... da... siguran sam da biste protivnika poput mene lako pobijedili, ali ako je to vrhunac vašeg borilačkog umijeća, bojim se da će vaš ugled vrhunskog plaćenika biti kratkoga daha."

"Što je sad to? Udar na moju čast?" Na trenutak je umuknuo i mer je gledao njegov kameni izraz lica koje je bilo tek napola vidljivo samo zahvaljujući mjesečini. "Ugled?" napokon ponovno progovori. "Ti ništa ne shvaćaš, zar ne, glupi s'tryatahu?" 

Nije ni vidio kretanje njegove ruke. Samo mu se odjednom vrat našao u željeznom stisku, a zrak je jedva pronalazio svoj put uz piskutavo cviljenje. Kolačićeva šaka bila je nevjerojatno snažna. Mer ju je svojim rukama pokušavao ukloniti sa svoga vrata, ali to je bilo isto kao i kad bi pokušao njima smrviti kamen.

"Čast? Ugled? Time se valjda razbacujete vi plemićki gmizavci. Ali ovdje... u divljini... time si možeš obrisati dupe. Ja ubijam da bih ubio. Bolesnike, žene, djecu, naoružane stražare, s leđa, na spavanju, dok buše svoje kurve. Ubijam kako je god potrebno i koga je god potrebno ako ja imam od toga koristi. Ako je onaj drugi mrtav, a ja živ i možda još k tome s par novčića u ruci, boli me dupe što netko misli o mome umijeću i kako sam trebao ubiti. Jer krajnji rezultat je uvijek isti. A taj rezultat je moje preživljavanje. To je moja jedina čast i druga mi ne treba. A tebe neću ubiti jer mi trenutno više vrijediš živ. Trenutno. Kada tvoje preživljavanje više ne bude bitno za moje, tada ću moći bez oklijevanja izrezati tvoje bubrege i prodati ih na crnome tržištu. Je li to jasno?"

Mer je bio bez riječi, poglavito jer je jedva disao kroz Kolačićev stisak.

"Jasno?!" Protresao mu je glavu u svojoj šaci.

"Jasno," uspije iscijediti bespomoćni mer.

"Dobro, a sad ćemo se ovdje ulogoriti. Tu," reče mahnuvši rukom prema stablu čiji je vrh groteskno bio uvijen prema tlu i koje je sa svojom bogatom krošnjom djelovalo je poput nekog pogrbljenog starca koji vuče svoju dugu kosu po tlu. "Tu ćemo imati dobar zaklon."

Mer Paaorë nije želio ulaziti u raspravu o tome zašto se moraju odmarati kada su već tako blizu, pogotovo sada nakon što je Kolačić maknuo ruku s njegova vrata, dajući mu time priliku uživati u običnome zraku kao nikada do sada u životu.

Sjahali su sa svojih konja i poveli ih pod okrilje ačur stabla. Mjesečine je nestalo i bili su u potpunom mraku. Ačur stablo potpuno ih je sakrilo od okolnoga svijeta. A tada se žuta svjetlost pojavi. Kolačić je upalio bak-krabur, ali tek ga je neznatno raspirio. Svjetlosti je bilo tek toliko da mogu vidjeti ispred sebe. Stavio je bak-krabur na tlo, a onda sa svoga konja odvezao ležaljku od trilige i razmotao ju na tlu. Tada je nešto izvadio iz torbe koja je visjela s konja i otrgnuo to zubima. Sušeno meso, valjda.

"Ako imaš što za jesti, s'tryatahu, onda jedi. Poslije ćemo odspavati sat-dva." 

Mer Paaorë je u tišini uzeo svoju deku koju je kupio na onoj odvratnoj postaji, a onda pogledao što ima za jesti. Imao je također samo sušeno meso. Kockice svinjetine i pločice piletine. Izbor je bio težak, ali odlučio se za pločice. Sjeo je na svoju deku na tlu nasuprot Kolačiću i počeo jesti. Bak-krabur na tako niskoj postavi uopće nije grijao. Blaga svjetlost koju je zračio jedva je sezala do "zidova" njihova privremena utočišta. Zaklon je zaista bio dobar, morao je priznati. Imao je osjećaj da je u velikom šatoru. Kolačić je možda sadistički psihopat s neugodnim sklonostima, ali zato zna svoj posao.

Nakašljao se da privuče Kolačićevu pažnju. Ovaj ga kratko ošine pogledom i vrati pogled natrag na slabo tinjajući bak-krabur. "Ne bih nikako želio da ovo zvuči poput kritike, ali zanima me zašto smo se ulogorili ovdje ako smo tako blizu Nambuu. Još koji zarat i tamo smo, zar ne?"

Kolačić ga nije gledao. "Preblizu smo. Naš... tvoj dolazak je najavljen tek za tri sata."

Mer je bio zbunjen. "Da... i?"

"I... ti ne znaš kakvi su papupari. Paranoični gulikože. Ne vole kada netko kasni na dogovor s njima. Ali još manje vole kada netko urani na dogovor s njima. Da sada dođemo, zasuli bi nas sa sumnjičavim pitanjima i nijedan ih odgovor ne bi zadovoljio. Otkinuli bi nam glave tek toliko da budu sigurni da su... sigurni." 

"Da, ali... To nema nikakvog smisla."

"Ma nemoj..."

"Hoću reći... zašto bi bili sumnjičavi na nekoga tko dolazi na dogovor ranije? Takvo nešto se obično smatra-"

"Kome ja govorim? Zidu? Zar nisi slušao što sam ti sada govorio, s'tryatahu? Misliš li da su to ljudi koje bi pozvao na svoje pizdolike čajanke? Zapravo, možda i bi. Jer su oni kao i ti – pseta. Imaju izrazito skučene nazore i njihovo je poimanje svijeta ograničeno na ono što trenutno vide. Naviknuti su da stvari budu onakve kakvima su ih oni zamislili. Ako nešto iskače iz obrasca, oni neće razmišljati zašto je to tako jer im uopće ne pada na pamet da bi nešto moglo biti drugačije od onoga što to po njihovom mišljenju jest. Svemir je za njih ono što su si oni zamislili, a oni su u njegovu središtu. To je još nešto po čemu su slični tvojoj plemićkoj bagri. 

I zato si uzimaju za pravo ubiti bilo koga tko iskače iz njihovog malenog svijeta. Zbog toga i zbog svakakvih droga koje stalno žderu, snifaju i guraju si ih tko zna kamo."

"Ali zašto..." Mer je prigušio ostatak svoje misli. Nije ni znao što bi mislio o svemu ovome.

"Što zašto? Zašto tvoji nalogodavci posluju s takvim čoporom? Ne znam što tvoji aristokrati-stratezi točno ovdje rade, a prema tvojoj glupoj faci zaključujem da ne znaš ni ti, ali očito im za to trebaju papapuri. Unatoč svojoj ograničenosti ili možda baš zbog nje, papapuri su idealna radna snaga. Znaju se postaviti prema ovoj divljini i znaju kako je ukrotiti. Koliko je to uopće moguće. Tako su i preživjeli tako dugo tako duboko u Okri. Navodno su tu domaći već stoljeće-dva. Nitko ne zna kako im to uspijeva. Preživjeti, mislim. Zna se samo da su im mozgovi dovoljno sprženi da to uopće pokušavaju." Cinično se nasmijao i stavio u usta posljednji komad mesa.

Mer Paaorë bio je zatečen Kolačićevim znanjem, ali misli su odjednom odlutale u potpuno drugome smjeru. "Kolačiću?"

Kolačić bijesno istisne zrak kroz zube. Očito se nadao da će mer biti miran neko vrijeme. "Što sad?"

"Onaj starac je rekao da-"

"Koji vražji starac?"

"Jedan od one trojice oko onoga oltara... znate..."

"Ah, one mumije."

"Tako je. Jedan od njih je rekao kako je cijela Okra teritorij kartĥatomasura. Je li moguće da je to točno jer..." Mer utihne nakon što Kolačićev pogled naglo postane leden. Čeljusti su mu se stisnule na spomen kartĥatomasura.

"Da je to točno, budaletino, misliš li da bih bio ovdje usred noći? Nitko ne ide ni blizu te gamadi. Nitko tko želi živjeti. A ja volim živjeti. Njihovo područje su Triotra, Dram-Hrataaga i još neki manji dijelovi. Nikako cijela Okra. Ovdje nisu viđeni već... nitko niti ne pamti. Druga priča je s gradovima, tamo znaju navratiti, ali ti to znaš bolje od mene, zar ne?"

"Da, ali ne bi li bilo-"

"Slušaj ti mene, ti iritantni s'tryatahu!! Plaćen sam otpratiti te do Nambua i natrag. To ću i učiniti. No neću slušati tvoje idiotske priče inspirirane razgovorom s nekakvim olinjalim senilcem. Ako te takve priče zabavljaju, možeš ih pričati na banketima svojim plemićkim sugovnarima. No što se mene tiče, nisam plaćen i ne moram slušati idiotsko blebetanje nekakvog nalickanog poludebila. Naše su teme za razgovor ovime do kraja putovanja iscrpljene. A sad ćemo leći i spavati. Predlažem to i tebi jer ćemo na povratku ubrzati tempo i vjerojatno nećemo imati mnogo prilika za spavanje. Ako ti se ne spava, onda samo leži. U svakom slučaju, ako prozboriš još jednu riječ, ja ću te uspavati drškom svoga mača, prljavo pseto!" Ugasio je bak-krabur i onda se samo još čulo kako se namješta na svojoj ležaljci. 

Mer je sjedio u potpunoj tami, još pod utjecajem Kolačićevih riječi. Te riječi bile su snažne poput njegove šake. Trebalo je nekoliko trenutaka da shvati kako je svjetlost ugašena i kako bulji u crnilo.

U ruci mu je još bila mesna pločica. Nije ju stigao pojesti, bio je zauzet. Konverzacijom. Na brzinu ju je pojeo i legao što je tiše mogao. Kolačić je već spavao. Čuo je duboko disanje. Nevjerojatno. A još prije nekoliko sekunda kipio je od bijesa.

Konji su vjerojatno također zaspali. Uglavnom, nije ih čuo. Doduše, ti se konji nisu ni za cijeloga putovanja nijednom oglasili. Tiha pasmina, valjda.

Njegova se deka pokazala kao slaba zamjena za krevet. Najudobnije mu je bilo ležeći na leđima. Brzo je morao ustanoviti da je takva vrsta ležanja tek ublažena inačica jahanja. Već su ga boljele lopatice, kičma, rebra, a i počeo mu se u nožnim prstima javljati osjećaj koji mu je dosad bio nepoznat, ali koji nije obećavao ništa dobro, barem ne što se njegovih nožnih prstiju ticalo.

Ležanje na leđima očito je osuđeno na neuspjeh. Pokušao se namjestiti na bok.

Pitao se zašto se Kolačić toliko uzrujao kada je spomenuo kartĥatomasure. Bio je još bjesniji nego kada mu je kritizirao umješnost u borbi. S druge strane, sam spomen kartĥatomasura budi u ljudima najveće strahove. Ono duboko zakopano u njima, što susreću samo u noćnim morama. Da, oni su poput noćne more. A taj ugled sasvim je opravdan. Nije mu bilo poznato postoji li netko tko je imao bliski susret s tim vragovima koji nije uključivao standardni deset cinci debeli čelični zid između njih, a da je to preživio ili barem poživio dovoljno dugo da prozbori koju riječ o tome prije nego što ga je liječnik ili iridij-liječnik odbio liječiti jer ne voli dirati osobe koje su ranjene, bolesne ili bilo što drugo što bi ih odvratilo od investiranja u industriju potapanja kvaki za nehendikepirane papkare.

Možda je Kolačić bio jedan od tih rijetkih. Je li se on našao u okršaju s najvećim ljudskim neprijateljem – izuzevši ljude – i preživio? Kada bi ga čovjek pogledao, rekao bi da je za to kadar.

Sjeća se kakav je dojam ostavio Kolačić na njega kada ga je prvi put ugledao. Jedna riječ odmah čovjeku pada na pamet kada ga vidi. Široko. Sve je na njemu bilo široko. Njegovo tijelo bilo je široko i nosilo je široke ruke, široke noge, široki vrat na kojemu je sjedila široka čelava glava. Glava mu, kako se meru činilo, nije bila prirodno bez kose, ali nije bila ni obrijana. Djelovala je više kao da je bila žrtva neke užasne prirodne katastrofe koja je zacijelo uključivala ogromne, oštre predmete koji su letjeli ogromnom brzinom i možda čak komadiće drva koji su nenamjerno gorjeli. To se barem dalo zaključiti na temelju ogromnog ožiljka koji se pružao sve od njegova potiljka pa do lijeve obrve koja je gotovo potpuno ustuknula pred ožiljkom, i još nekoliko manjih razmještenih po njegovoj nezavidnoj lubanji.

Već je tada bio naoružan do zuba kao i sada. To mu je vjerojatno normalan način odijevanja. Na leđima je imao čak dva ogromna mača, za pojasom su mu bila smještena dva striglara, punjenja za striglar te niz bodeža različitih veličina. Preko normalne odjeće, koja, prema svemu sudeći, nije pratila aktualnu modu, nosio je kožni oklop i mrežu remenja koji su mu služili kao spremište za arsenal, a vjerojatno i kao štit. Za obje podlaktice imao je zataknute noževe, na jednoj nozi je imao nešto poput sjekire, a na drugoj malene kose. Ima tu još svakakvih predmeta posvuda po njegovom tijelu, a za koje mer nije znao reći što su, ali se sa sigurnošću moglo reći da im je namjena ubijanje, a malo vjerojatno je da su služe... neubijanju.

Kolačić je od prvoga njihova susreta dao do znanja da će pomagati meru Paaorëu u obavljanju njegova zadatka i da će ubiti svakoga tko bi mogao i pomisliti na to u tome ga spriječiti, čak i ako za to mora ubiti i samoga mera. Također je odmah dao do znanja da mu se osoba koju će pratiti uopće ne sviđa, što je odmah obznanio pljuvanjem na merovu čizmu, insinuiranjem da je imao intimne odnose s merovom majkom i majkom njezine majke, detaljnim opisom merova ružnoga lica i podrobnim objašnjenjem zašto mer nikako ne može biti ružniji.

Na to su slijedile kontinuirane psovke i uvrede, najčešća od kojih je bila s'tryatah. Mer je bio prilično siguran da je to iz ečkoga jezika. Taj se jezik uglavnom koristi na krajnjem jugozapadu Nesske, u Doloru i Imakysiji. Kolačić je zacijelo žitelj jedne od tih zemalja, to se pozna i po jetkom naglasku koji ima kad govori vatski. 

Ečki se zapravo i nije proširio izvan granica Dolora i Imakysije. Istina je da se i tamo sve manje koristi, što zbog snažnoga utjecaja Skriptoruma, što zbog činjenice da je to jezik s premalo riječi koje imaju neukusno previše značenja. Nije bilo riječi koja nije predstavljala barem dvadeset različitih pojmova i nije bilo čovjeka s ečkoga govornog područja koji si svaki pojam nije tumačio na trideset različitih načina. Navodno cijeli jezik raspolaže s nekih stotinjak riječi, s tendencijom opadanja, što je nedvojbeno razlog mnogim nesporazumima.

Neki zlobnici zato tvrde da je upravo to razlog, a ne nedostatak infrastrukture i financijske potpore prijestolnice, za učestalo nasilje koje se odvija u tim zemljama. Njihovi oponenti im pak uzvraćaju da se upravo pojmovi učestalo i nasilje najbolje slažu u samim centrima moći Nesske i da bi tim nepismenim budalama bilo bolje kada bi se umjesto kritiziranja tuđih jezika potrudili naučiti vlastiti kako bi mogli što bolje sročiti pismenu molbu za vlastitom eutanazijom. Tada bi se počele razmjenjivati uvrede i prijetnje smrću, da bi potom uslijedilo razdoblje izostanka bilo kakve rasprave. Tome bi opet uslijedilo razdoblje slučajnih trovanja hranom, nesretnih prehladom induciranih dekapitacija i misterioznih nestanaka negdje između jedanaest navečer i tri ujutro. Nakon toga se svi protivnici ujedine u izjavi kako se to ne smije nikada više dogoditi, samo što nitko ne želi reći što bi to to zapravo trebalo predstavljati. 

Riječ s'tryatah zacijelo ima također tucet značenja. Koliko mer zna, jedno od njih je bolest koja napada ljude ili galebe slaba srca nakon što im vjerovnici ili kaligrafi zapale ili prebojaju kuću i potruju ili siluju stoku. Jedno drugo je vezano za jednu vrstu lopoča čiji rubovi podsjećaju na prizor čovjeka koji lizanjem kamenja želi izraditi svrdlo za zamrzavanje vilica. 

No kad bi Kolačić rekao meru s'tryatah, vjerojatno je mislio na najčešće značenje te riječi, a to je osoba koja nevješto barata izmetom stajskih životinja. 

Iako kao čovjek iz fina društva nije navikao biti predmetom uzastopnog obasipanja najgorim uvredama – ako ne računamo tematske večeri mera Criöskama, oho! – vrlo se brzo navikao na Kolačićev riječnik i čak izgradio s njim jedan stabilan odnos koji se održavao zahvaljujući uzajamnom ignoriranju do maksimalne moguće mjere.

To je barem palilo do maloprije. Zamalo je postao žrtvom Kolačićeve izvježbane brutalnosti.

Sad ga grozno boli rame. Okrene se na drugu stranu.

Ni to ne obećava.

Dosad je Kolačića doživljavao kao neku vrstu dresirane životinje s velikim propuhom u lubanji. Dresirane da ubija. I sakati. No njegovom demonstracijom okrutnosti pokazalo se i da čovjek zna razmišljati. Njegove riječi duboko su ga dojmile, iako mu to nikada neće priznati. Vjerojatno je to zato što je ovo potpuno drugačiji svijet od onoga na koji je naviknut. Koliko god nasilne bile spletke među kućama i u državnoj politici, ovaj milje u koji je bačen odlikovao se nasiljem koje je bilo drugačije. Ne nužno veće od domaćega. Možda nekako – prirodnije.

Primjerice, kad su stigli u onu bezimenu šumsku postaju na rubnom dijelu Okre koja bi prošla kao seoce da su ljudi više nalikovali na ljude, a kuće više na kuće ljudi, bio je prisiljen bodežom iz obiteljske zbirke kojeg je ponio sa sobom probosti čovjeka koji mu je njuškao oko vreća s novcem na konju. Dobro, možda je riječ prisiljen pretjerana, no Kolačić mu je rekao kako ga nitko u ovom dražesnom mjestašcu neće poštivati ako samo otjera znatiželjnika. A kad je rekao da ga neće poštivati, mislio je da će ih sve pozvati da mu učine sve u rasponu od silovanja, preko ubijanja, pa sve do ubijanja i silovanja. 

Stoga ga je brzo probo nožem. S leđa. Srećom, jer gospodin je bio velik i već s leđa je izgledao opasno. Osjećao se ushićeno. Nikada prije nije ubio čovjeka. S leđa. I mogao ga je samo ostaviti tamo na tlu, bez podmićivanja organa reda i mira, bez izmišljanja glupih izgovora i bez dostavljanja sitne naknade obitelji putem neslužbenih kanala.

A kasnije, nakon što su se u jedinoj krčmi navečerali – Kolačić je večerao, mer je samo gledao u svoj tanjur pokušavajući odgonetnuti koliko je puta morao biti ubijen njegov obrok – kada je mer već zajahao svoga konja, Kolačić je srušio na tlo ogromnu groteskno našminkanu gazdaricu krčme i počeo ju silovati pred njim i još nekolicinom gledatelja koji su izašli iz krčme, pijuckajući pritom svoju halpu.

Meru, naravno, nije palo na pamet intervenirati. Samo je s čuđenjem gledao taj čin koji ga je podsjećao na lutkarske predstave koje je njegova žena znala organizirati za njegova nemirna derišta. Nekako je to bilo zabavno.

Kad je završio, mer je dobio dojam kako to ipak nije bilo silovanje jer je gazdarica počela ljubiti Kolačića po licu, govoriti mu prostačke pošalice od kojih su se oboje zdušno smijali i nuditi mu besplatno piće i jelo ako ostane još malo s njom. Kolačić, naravno, nije imao nikakvu namjeru ostati, ali gazdarica ga nije imala namjeru pustiti pa ga je vukla za nogu kada je on već bio na konju. Na to ju je Kolačić nogom gurnuo i ona je spektakularno pala u blato da bi odmah počela plakati. Kako su odmicali, mer je imao priliku vidjeti u daljini gazdaricu kako – vjerojatno iz tuge zbog Kolačićeva odlaska – reže nekoj zalutaloj mački grkljan i njome premlaćuje jednu svoju mušteriju koja je stajala pred krčmom.

Tada je Kolačić ostavio dojam da baš i ne zna razmišljati u previše pravaca, ali sada se dojam promijenio. Vjerojatno krvožednost nije dovoljna za preživljavanje u poslu plaćenika. Ako želiš ostati u poslu, zasigurno moraš uključiti i mozak.

Zna Kolačić više nego što da naslutiti.

No u jednom je bio u krivu glede mera. Njegovi nalogodavci, kako ih je Kolačić nazvao, rekli su mu što rade ovdje. Jedino što mu nisu rekli i što nikako nije mogao shvatiti jest zašto to rade. Kada je pitao, govorili su mu nekakve neodređene stvari kojima su mu zapravo željeli reći da se to njega ne tiče i da se koncentrira na svoj zadatak. 

Tp je vrlo opasan pothvat. Za njegovu osobu pogotovo, ali opasno je za sve. To bi moglo promijeniti mnoge stvari. No stvari se ionako uvijek mijenjaju, obično nagore. Promjena s kojom je on računao, a koja mu je bila obećana za igranje ključne uloge u projektu, uz, naravno, gomilu ognara, bila je promjena statusa kuće Paaorë.

Orar Paaorë. To mi jako dobro zvuči. A ako dobro odigra svoje karte, mogao bi biti i sazár Paaorë! 

To su mu čvrsto obećali. Bio je toliko ushićen tom idejom da je nešto od toga dao naslutiti i svojoj jezivoj ženi kada se opraštao od nje. Nije da je od nje očekivao odobravanje ili iskaz poštovanja i divljenja. Nije da je od nje očekivao bilo što. Njihov brak je bio daleko od sretnoga. I još dalje od braka. Njihovi odnosi su već dugo vremena nepopravljivo narušeni. Ona njemu već godinama zamjera što ju je oženio, a on njoj već godinama zamjera što njena krvna loza nije istrijebljena još prije nekoliko stoljeća.

Nije da on mrzi svoju ženu. Samo ima određene rezervacije glede njenog sebičnog inzistiranja da živi na ovome planetu kad – barem kolaju glasine o tome u nekim znanstvenim krugovima – ima toliko drugih. Sigurno ona ima slično mišljenje o njemu, ali, srećom, mogao se tješiti činjenicom da ga za to uopće nije briga.

Ležanje na boku se, dakle, pokazalo kao loša ideja. Vratio se ležanju na leđima što se, u odnosu na prvi put, sada činilo i ne baš tako loše.

Nije istina. Gore je.

Njegova supruga Skia bila je poput boli koju je osjećao sada. Kad god bi se ona pojavila u nekoj prostoriji, hladnoća bi naglo zahvatila sve prisutne, a svjetlost bi izgubila onu urođenu sposobnost brzoga kretanja kroz zrak pa se zato oko Skie uvijek širila neka aura sumraka. Takav je barem dojam stekao mer o svojoj imeri.

Njegovi sinovi srećom nisu naslijedili demonska obilježja svoje majke, iako nisu naslijedili ni neke njegove dobre karakteristike. Doduše, do sada nije uspio razabrati koje bi to točno bile. Svejedno, bojao se da bi njegovi nasljednici mogli ipak poprimiti neke od majčinih neugodnih karakternih crta pa se zato trudio svoditi njihove kontakte na minimum, prepuštajući odgoj djece sposobnim rukama naoružanih guvernanti i demoraliziranih učitelja čija je sklonost ekscesima vezanih uz pljevu zaista malena.

Nije bio ni točno siguran kako su uspjeli začeti tu djecu. Dok je bila mlada, nije bila toliko odbojna, ali svejedno je moralo biti mnogo unutarnje volje, iako se nikako ne može sjetiti kako se to točno dogodilo. Mora da su se u tome trenutku nekako poklopile brojne astronomske pojave, a u sam proces morala je biti uključena ogromna količina laganja i igala sa zelenkasto otrovnim vrhovima, zavjese čije švelje nisu marile za stanje na prigradskim cestama, prijetnje, ucjene i ultimatumi koji su nesumnjivo sadržavali pojmove kao što su bol, vatra, sivilo, račun za krumpir, pisalo s okusom nesimetričnog brda i izostanak građevnog materijala za pješčanu luku.

I pošto imaju tri sina, to se moralo dogoditi najmanje tri puta.

Da, njegova imera nije bila društvo kojem se čovjek nada kad dođe kući nakon radnoga dana koji bi, po svemu logičnome sudeći, trebao biti naporan, ali zapravo nije uopće. Mer i nije volio raditi. Ali je zato nakon posla volio odlaziti svojoj ljubavnici Kareoli. Ona je pravo nalazište nježnosti i topline.

Čisto tehnički, ljubavnica možda nije najbolja riječ kojom bi se opisala Kareola i merov odnos s njom. Kurva bi vjerojatno bila mnogo prikladnija. Vrlo prometna kurva bio bi još bolji opis. Mer Paaorë je tolerirao što je svoje vrijeme s Kareolom morao dijeliti s posjetiteljima koje je iz razloga s kojima još uvijek nije bio načistu odbijao zvati mušterijama, no volio bi kada bi mu Kareola, njegova ljubavnica, barem jednom točno izgovorila ime. Stalno ga je zvala Romi, Danko, a ponekad i Mica. On bi joj svaki put kada bi joj došao u posjet rekao da ga zove Anttuuro, a ona bi ga upitala zašto bi ga tako zvala. On bi joj rekao zato što je to njegovo primime, a ona bi ga nakon toga gledala na način koji je ostavljao dojam da ga nije pozorno slušala, da bi se onda ubrzo pokazalo da ga zaista nije uopće slušala, a nakon toga bi na neko vrijeme potpuno prestali govoriti. A onda bi mu rekla da se brzo odjene jer joj za koji trenutak dolazi majka, brat, sestrična ili teta.

Njegov život je tužan.

Ali ne zadugo. Sazár Paaorë, da, da. 

Kad obavi ovaj zadatak i primi nagradu nakon dovršetka projekta, doći će do značajnih promjena u njegovu životu. O, da, značajnih. Za početak bi mogao nešto učiniti glede svoje supruge koja je u obitelji poželjna poput nasljedne bolesti. Ako bi je se nekako uspio riješiti, možda bi se čak mogao i ponovno oženiti. Nije da mu je potreban nasljednik, tri su sasvim dovoljna, no ne bi bilo loše imati rezervu u smislu određenog ugleda, utjecaja na visokim položajima. Nova plemićka titula čak i s mnogo novaca koji mu je obećan nema preveliku težinu bez jedne... genetske podloge.

Mer Paaorë je imao iluzija o ugledu svoje kuće tek do one mjere koja ga spriječava da otvoreno pita svoje prijatelje zašto njegovu obitelj baš nitko ne voli. Savez s nekom starijom kućom, čak i ako više ne raspolaže velikim bogatstvom, bio bi dobra investicija u budućnost. Na pamet mu pada kuća Deiiši.

Ili možda čak Trpimirović. Skoro je uskliknuo na tu pomisao. Mora biti oprezan. Te planove mora zadržati za sebe sve do povoljnoga trenutka.

Odjednom mu čudne misli počnu prolaziti kroz glavu. Došle su nepozvane, ali začudio se zašto na njih nije naletio i prije.

Ovaj zadatak i nije neki veliki pothvat. Više formalnost nego prijeka nužda. Ako može postojati nešto poput formalnosti u Okri. Ipak... da nije on odabran za ovu misiju jer je smatran potrošnom robom? Utroba mu se stegne na tu pomisao.

Zaista, ako on obavi svoj dio, neće više biti potreban. Doduše, ovakve će stvari trebati ponavljati. Kanali komunikacije moraju biti otvoreni. No za to mogu naći nekog novog. Također potrošnog. To bi imalo i smisla. Posebno mu je naglašena važnost očuvanja diskrecije u ovoj stvari. A to je njega činilo suvišnim svjedokom. Kojeg bi bilo mudro ukloniti. Napokon, to bi i on učinio da ima dovoljno inteligencije, resursa, utjecaja i hrabrosti da pokrene ovakav plan.

To znači da mora ostati živ samo do susreta sa papuparima. Na povratku njegova sigurnost više neće biti prioritet. Igra li Kolačić ovdje značajnu ulogu? Je li dobio tajni nalog da ga u određenom trenutku zakolje? Njegovog zaštitinika su mu dodijelili, nija ga sam pronašao.

Ma samo sam paranoičan...

Ako to i jest istina, onda više ni ne može nešto učiniti glede toga. Kolačić je ubojica s iskustvom. Ako taj trenutak dođe, neće moći učiniti baš ništa da to spriječi.

Na jedan čudan način ta mu je misao donijela izvjestan spokoj. Mer Paaorë je polako, ali sigurno utonuo u san.

 

Buđenje je bilo daleko od ugodnog. Zurio je u tamu i nije znao koliko je dugo spavao. Kao da je to sada bilo bitno. Znao je samo da mu se golema ruka nalazila preko usta, stežući mu čeljust do bola i čvrsto pritiščući njegovu glavu o tlo. Osjećao je topli dah na svome obrazu. Prema snazi šake koju je već imao prilike iskusiti, zaključio je da se radi o Kolačiću.

Zar su njegovi strahovi bili opravdani? Ovo bi bio zaista loš trenutak da počne imati pravo. A on je u ovaj posao ušao s ozbiljnom namjerom ne umrijeti. Ali još je prerano! Ako ga sada ubije, cijelo putovanje će biti besmisleno.

Osjeti dah na svom uhu i jedva čujni šapat odjekne u njemu. "Nismo sami." Kolačićeva ruka mu polako okrene glavu i on ugleda slabašnu mjesečevu svjetlost kako osvjetljava Kolačićevo lice. Ašámuva se valjda smjestio tako da se nešto njegovih zraka probijalo kroz malene pukotine guste krošnje koja ih je skrivala. A kroz te pukotine mogao je vidjeti kako se nešto kreće.

Grančice zakrckaju pri koraku neželjenog posjetitelja. Tko god to bio – što god to bilo! – nije bio samo u prolazu. Očito se šuljao ovdje. Napravi još dva koraka. Stajao je. Nejasna silueta se micala na mjestu, ali očito nije imala namjeru negdje drugdje gurati svoj nos.

Kolačićev šapat ponovno. "Ako imaš neko oružje, primi ga se, ali ne čini ništa i ne govori ništa dok ti ne dam znak." Polako mu je odmaknuo ruku s glave i tada je mer mogao vidjeti kako je Kolačić već isukao svoj mač, a sada je drugom slobodnom rukom izvukao striglar.

Mer posegne za svojim oružjem i ovoga puta ga odmah nađe.

Zaista nije mogao razaznati radi li se o čovjeku ili životinji. I što to radi? Traži li njih? Ili ih je već našlo? Našao. Možda ih okružuju sa svih strana i čekaju da izađu van. Ali zašto ne navale unutra jednostavno? Ovo stablo i nije neka utvrda. To vjerojatno znači da ne znaju da su mer i Kolačić ovdje sakriveni. Ali što želi, tko god to bio? Zašto se zadržava ovdje?

Napravio je nekoliko brzih koraka.

Mer se strese, ali nije proizveo ni zvuka. Do vraga, što ja radim ovdje? Nikada ga u životu nije bilo ovoliko strah. 

Zatresao je grane njihova stabla. Mer prigušeno sikne, a Kolačić mu vrati ruku na usta. Sljedećih nekoliko trenutaka stajao je nepomičan. A tada se nešto čulo. Škljocavi zvuk. Nešto je škrgutalo. To nije čovjek! Dobro što je Kolačićeva ruka još uvijek držala merova usta začepljenim jer bi inače ispustio takav jecaj koji bi ovom uljezu otklonio svake sumnje o možebitnoj prisutnosti ljudi pod ovim drvetom.

Ako sumnja da su ovdje, zašto se ne zagleda pod krošnju? Možda ih zaista okružuju. Ne želim biti ovdje! Ne želim biti ovdje! 

Ponovno se kretalo. Ovoga puta bez zastajkivanja. Zvučalo je kao da odmiče.

Tišina. Je li otišlo?

Kolačić mu prinese glavu. "Pričekat ćemo," šapne mu i ponovno makne ruku s njegovih usta.

Čekali su ne zna ni sam koliko dugo. Sekunde? Sati? Mer je bio toliko preplavljen strahom da je već počeo umišljati prijeteće šumove od kojih se smrznuo na mjestu.

Ništa. Ni zvuka.

Kolačić ponovno tiho prozbori. "Slušaj me. Ako su nas pronašli, možda nas sad čekaju vani. Ako je tako, vjerojatno su spremni čekati dovoljno dugo da nas uvjere kako nema opasnosti. Mi nećemo čekati. Ustat ćemo i polako i tiho uzjahati. Kada ti dam znak, jurnut ćemo van na cestu. Ako nas napadnu, brzina će nam biti najbolje oružje. Jasno?"

"Da," prošapće mer jedva jedvice jer mu se grlo doslovce zgrčilo od straha.

Kolačić je ustao i mer za njim. Popeli su se tiho na konje koji cijelo ovo vrijeme nisu ispustili ni najmanji zvuk. Zaista ih je počeo voljeti. Nije bilo lako penjati se na njih u mraku jer ono malo mjesečine što se probijalo bilo je jedva spomena vrijedno. Na tlu je ostavio svoju deku. Nije bilo vremena za pospremanje. Sada su bili spremni za akciju. Točnije, Kolačić je bio spreman za akciju. Mer Paaorë je bio spreman bježati glavom bez obzira i ostaviti Kolačića na cjedilu ako to znači spašavanje njegovog života. Zaista nije želio biti ovdje!

"Sad!!!" uzvikne Kolačić i potjera svog konja kroz granje. Mer je zahvaljujući svome kukavičluku reagirao sekundu kasnije nego što je trebao, ali svejedno je i on potjerao svoga konja i zagalopirao kroz krošnju, urlajući dok su mu grane grubo šibale lice.

Obojica urlajući, iskočili su na cestu, spremni se suočiti uzvrle krvi s neprijateljem. Da, čak i mer Paaorë. Ali nije bilo nikoga. Cesta je bila prazna. Okretali su se na sve strane, ali nisu mogli vidjeti ništa. Nikoga. Samo mračna, drevna cesta i mračna, utihla šuma.

Kolačić nije djelovao zadovoljno. "Hajdemo! Haj!" Potjerao je konja i odjurio u noć, a mer je slijedio njegov primjer, samo što je pritom zamalo pao s konja. Galopirali su bez prestanka vjerojatno nekoliko zarata da bi nakon toga usporili. I odahnuli.

"Što je to bilo?" upita mer bez suzdržavanja.

"A otkud bih ja to trebao znati? Možda samo neka živina koja nas je nanjušila, ali nije se odvažila nešto poduzeti glede toga."

"Ne zvučite baš uvjereni u to."

Kolačić ga probode svojim ubojitim pogledom. A onda se okrene natrag prema stazi i ne reče ništa.

Sada su samo kaskali, i iako nisu bili glasniji nego što su bili na prevaljenom putu, mer Paaorë je smatrao kako su preprebučni. Još pod dojmom neposrednog užasavajućeg iskustva, mer je bio jako zabrinut zbog buke koju su proizvodili. Zaista su trebali pronaći diskretniji način prolaza kroz ovu ukletu šumu. Neka vrsta kamuflaže također ne bi bila naodmet. Čudio se što ih već nisu rastrgale divlje zvijeri i što nisu rasprostrti na jelovniku ovdašnje šarolike flore i faune.

"Što je, gmizavi s'tryatahu? Napunio si gaće, ha? Što se toliko meškoljiš?" 

"Ah, oprostite što sam nervozan, nisam naviknut na susrete s nemanima."

"Nemani? Bila je to sjena. Živina u potrazi za hranom, a možda i neki skitnica, luđak koji se zabavlja lutajući šumom, jedući korov i nudeći se kao hrana zvijerima, ha, ha! Ima svakakvih manijaka na ovom svijetu!"

Ti bi trebao znati. "Morate li tako glasno govoriti? Možda nas još slijedi. Ne moramo ga još navoditi. Osim toga, to sigurno nije bio čovjek, ali ako je bila zvijer, onda je to neka posebna, jer je ova bila visoka i hodala uspravno. Takav sam barem dojam dobio prema kretanju sjenke." 

"Pametnjaković. Ništa ti nisi vidio, glupi s'tryatahu. Mogao je to biti miš, a ti bi vidio zmaja. Toliko si se tresao od straha, hah! A ako nas ta strašna 'neman' slijedi, onda nas slijedi. Nije nas mogla izgubiti iz vida pa ni ne treba našu pomoć. Neka samo dođe..." 

"Osvrćete li se zato više nego prije? Ipak ste nervozni zbog ovoga, zar ne?"

"Oprezniji sam, da, pseto! Nervozan? Nikako. Ako se prepustiš strahovima, onda te bilo tko može pobijediti. Osim možda tebe." Nasmijulji se.

Opet duhovitosti. Nije ga prevario. I on je bio uznemiren njihovim noćnim posjetiteljem i nije bio siguran da je to bilo nešto s čime se može nositi. No u jednom je Kolačić bio u pravu. Ono što je rekao o strahovima. Hrabrošću se vjerojatno može pobijediti sve. To meru nije bilo od velike pomoći. On je u strahu bio jako dobar i nije imao ni sklonosti ni volje s time prestati. Znači li to da je već izgubio? 

Ne. Napokon, zašto postoje plaćenici?

"Ipak je bilo gusto. Čudo što se konji nisu uznemirili. Nisu ni zucnuli," reče mer.

"Čudo?" nasmije se Kolačić. "Nije to nikakvo čudo. Što misliš zašto sam odabrao ove konje, s'tryatahu? To su kal'glanci, najotpornija pasmina koja postoji. Mogu prijeći stotine zarata s ogromnim teretom na leđima bez hrane i vode. U glavi imaju organ koji hvata vlagu iz zraka koji udišu i izdišu. Tako se mogu napojiti jednostavnim disanjem. I da, kada se dobro ukrote, ostat će mirni i tihi čak i kad bi ih stotinu tvojih kolega aristokrata pokušalo naguziti na jednoj od vaših čajanki." 

Još duhovitosti. Stvarno ima čudne predodžbe o našem društvenom životu. Iako... "Znate, palo mi je na pamet, ako je ono ipak bio čovjek, možda je to bio papupar. Moguće je, zar ne?" 

"Postavljaš mnogo pitanja, s'tryatahu. To škodi zdravlju. Ali ako želiš odgovore, pitaj njih," reče Kolačić pokazujući glavom prema naprijed. 

Mer ne shvati što mu ovaj pokazuje jer je vidio isto što i do sada, mračnu šumu. No sada kad je bolje pogledao, nešto je tu bilo... Zavoj pred njima bio je obrašten granjem i tek kad su ga prošli, mer ugleda pred sobom mračni zid preko čijeg se gornjeg ruba prevaljalo svjetlo.

"Nambu?" upita mer.

"Nambu."

Bila je to velika čistina, očito ne prirodno nastala, u čijem se središtu nalazila pravokutna utvrda. U mraku se nije moglo dobro vidjeti od čega je izgrađena, ali prema osvijetljenim rubovima izgledalo je kao da se zidovi sastoje od velikih kamenih blokova. Na svakome kutu nalazilo se šiljasto ispupčenje. Promatrački toranj? Uz lijevi bočni zid, iz smjera iz kojeg su dolazili, ugledao je ogromne zaobljene objekte. Jeza ga preplavi. Mer povuče svoga konja i on stane.

"Što je sad?" upita iznervirano Kolačić.

"Jesu li... jesu li ono..." zamuckivao je pokazujući prstom ogromne kukcolike pojave.

"Što... Aha, to. To su te njihove naprave. Pokretni strojevi s debelim metalnim oklopom. Neće ti ništa, junačino."

Mer krene ponovno naprijed, sad već iznerviran svojim vlastitim strahom. Preplašio se glupih strojeva. Jesu li to strojevi kojima obavljaju posao? A što bi drugo bili? Bila su dva, sada je bolje vidio, i vrhovi su im sezali skoro do vrha zidova utvrde. Bili su kolosalni. Zar su ih ti primitivci sami izradili ili su ih kupili? Vjerojatnije je da su ih ukrali. Doduše, još nikada nije vidio nešto takvo. Da papupari nisu civiliziraniji nego im to glas koji ih prati pripisuje?

Ta bi se misao zasigurno zadržala u merovoj glavi, no bila je naglo isprana valom smrada u koji je naletio kako su se približavali utvrdi. Već je naslućivao što taj smrad obećava, ali do sada se već naučio ne nagađati o takvim stvarima, nego se jednostavno prepustiti njihovom traumatizirajućem učinku. Što ja, dovraga, ovdje radim? 

Vrata koja su se nalazila točno pred njima nije mogao vidjeti jer ih je skrivala tama. Primjetio ih je tek kada se iz njih prolomilo svjetlo. Otvor se raširio i razotkrio osvjetljenu unutrašnjost utvrde, ali samo nakratko jer su kroz vrata izletjele četiri osobe noseći u rukama nekakve glomazne predmete. Kolačić je ponovno munjevitom brzinom izvukao svoj mač. Jedan od njih je nosio bak-krabur koji mu je visio s jedne ruke. S obje je držao glomazni metalni predmet. Ti predmeti očito nisu bili ukrasne prirode nego – barem sudeći prema prenaglašenim bodljama koje su stršile na njihovim krajevima, a koji su bili upereni prema meru i Kolačiću – oružja. Izgledala su kao da su sklepana od različitih pronađenih dijelova, a nazirao je i podosta hrđe.

Sličan bi se opis dao primijeniti i na papupare. Odjeća im je bila jedna kaotična hrpa prljavih krpetina spojenih tko zna kako u jednu cjelinu, viseći s njihovih tijela poput trulih listova. Lica su im bila obraštena kosom i bradom, s uočljivim tragovima pokušaja brijanja i šišanja. Ti su pokušaji očito bili neuspješni, a jesu li bili namjerni ili slučajni, bolje je ne znati.

Kolačić je digao glavu, a mer ga je slijedio kako bi vidio što je to tako zanimljivo. Red papupara koji su preko ruba prednjeg zida uperili svoje maštovito oružje prema njima teško bi se mogao nazvati zanimljivim, ali svakako zabrinjavajućim.

Ovo nije slutilo na dobro.

"Lozinka!" doviče jedan iz skupine za dobrodošlicu.

"Bolje ti je da kažeš prave riječi, s'tryatahu, inače smo gotovi," progunđa Kolačić diskretno u merovu smjeru. 

Mer uzdahne. Bojao se ovoga trenutka, ali nije se mogao izbjeći. Bilo bi puno neugodnije isprobavati oružje ovih dragih ljudi s pogrešne strane. "Led se ne topi, golubica je bijela i ružna, a njena majka je kurva."

Kolačić ga pogleda razrogačenih očiju. Još nikada nije vidio takav zapanjeni izraz na njegovu licu. Mer na njegovo čuđenje odgovori slijeganjem ramena.

Papupar se okrene prema zidu i uzvikne nešto na nekom nepoznatom jeziku. Rulja na vrhu zida odmah se povukla, a potom su se otvorila vrata. Odbor za doček zaputio se prema utvrdi, a jedan od njih im dade znak da ih slijede.

Prošavši kroz vrata, smrad je dosegao svoj klimaks. Meru Paaorëu se zavrtjelo u glavi i borio se protiv nesvjestice koja ga je dozivala kako bi mu ublažila šok koji je njegovo tijelo doživljavalo sa svakim novim udisajem. Bilo je to nešto najodvratnije što je ikada ušlo u njegov nos. Ni Kolačić nije bio imun na tu grozotu. Skvrčio se u svom sedlu, no držao se mnogo bolje od mera. Ovo je izmicalo svakoj definiciji zraka. Mer je stavio ruku preko usta i nosa, ali to nije previše pomoglo. Od smrada su mu već oči suzile, a sadržaj njegova želuca već je pokazivao vrlo iskrene namjere za revoltom. Umrijet ću od trovanja! Kako može smrdjeti tako stravično na mjestu pod otvorenim nebom? 

Odgovor na to pitanje dale su mu njegove suzne oči. Ova utvrda bila je pretrpana papuparima. Zapravo je ovo mjesto bilo premalo da bi se moglo nazvati pravom utvrdom, ali je ljudi zato bilo dovoljno da bi ih se nazvalo većim selom. Sve je bilo nekako kockasto. Ova mala utvrda imala je oblik kvadrata, a četiri zgrade unutara zidova bile su kockastog oblika. Te višekatnice su, čini se, bile izgrađene od blata koje se neplanski nabacivalo i sušilo. Vidjelo se prema strukturama kako su zidovi tih domicila rasli u slojevima. Iz njih je stršila slama, trstike, kosti, pokoja lubanja i nešto što je podsjećalo na krzno. A ako se ne vara, vidio je i nekoliko okamenjenih ljudskih ruku!

Teško je opisati prizor koji se odvijao pred merovim očima. Odvratnost i grotesknost miješali su se u dosad nespojivim kombinacijama, gurajući ljudske granice opiranja onoga što je zdrav um spreman prihvatiti kao podnošljivo silovanje lucidnosti prema onome što je tako neljudsko i nesveto da si to ni najmračniji um nije pokušao predočiti, eksplodirajući u grobu vlastite infizitezamalnosti poimanja tako strašno nepojmljivog.

I morao je ponovno naglasiti smrad. Smrdjelo je užasno.

Iako su mu pogled prema čitavoj savršeno osvjetljenoj unutrašnjosti utvrdice priječile te zgrade, bilo je sigurno da je svaka cinca slobodne površine bila pokrivena ovom trulom ruljetinom. Doslovce su se svojim konjima morali probijati kroz inertnu masu papupara koja je očigledno polagano tekla upravo prema njima. Ona četvorica koja su ih dočekala probijali su put prema, koliko se dalo naslutiti, uglu jedne od kockastih nastamba, ali to nije previše pomagalo. U čitavoj utvrdi doslovce je bio čovjek do čovjeka. Naguravali su se kako bi se približili došljacima, nezinteresirano gazili jedne druge, tekući poput žitke, trule mase. Vidio je čak jednog papupara kako davi drugog užetom, samo što je taj nakon davljenja krenuo u suprotnom smjeru od toka pa onda to ubojstvo vjerojatno nije bilo motivirano gorljivim nestrpljenjem za susret sa strancima.

Mer je proučio njihove nastambe. Iz otvora na njima koje bi jedan maštoviti čovjek mogao nazvati prozorima stršale su glave jednako znatiželjne kao i one na tlu. Ti prozori bili su također pretrpani ljudima i po dužini i po širini što je meru sugeriralo da je unutrašnjost tih zgrada jednako prenatrpana kao i njihove ulice. Na nekim su se prozorima ljudi toliko natiskali da su shvatili kako su zaglavili. Pa su se bacakali, ritali – da, nekima su stršile noge – stenjali, a neki su samo mlohavo visjeli preko ruba što je vjerojatno značilo da od sada nadalje neće pokazivati interes za bilo što. U tom naguravanju pao bi i pokoji muškarac ili žena na tlo, odnosno na gomilu, što je prolazilo prlično neprimjećeno. Na jednom prozoru su činili nešto što je sličilo na... O, Bože! Bolje da gleda dolje. 

Kako ljudska bića mogu živjeti ovako? Ovo je više sličilo nekakvoj koloniji kukaca nego ljudskom naselju. Kako mogu raditi, jesti, spavati, disati ovako natrpani? Kamo sam to dospio? 

Na dva-tri mjesta primjetio je visoke rebraste konstrukcije koje su bile različitih i vrlo intenzivnih boja. Jako su se isticale u ovoj monokronoj okolini. Na njihovim šiljcima bile su nabodene malene životinje koje su se još vrpoljile. Malena gola djeca, crna od prljavštine, visjela su po tim konstrukcijama iznad gomile koja je tekla i zadirkivala su te malene životinje koje iz nekoga razloga još nisu umrle.

Zanimljivo je to da nije bilo mnogo razgovora ni buke. Samo lagani mrmor. Samo su zurili. Izrazi na licima bili su ekvivalenti njihova mirisa. Svi su gledali Kolačića i mera izbuljenih očiju i iskrivljenih usta što je dalo naslutiti kako im zasigurno žele nešto učiniti i kako bi to nešto najvjerojatnije bilo na isključivo jednostrano zadovoljstvo. 

Konačno su se zaustavili kod ugla jedne zgrade kojeg su činila dvokrilna vrata od kore ačur drveća. "Ovdje," vikne jedan od vodiča dignuvši svoje oružje prema vratima. Dvojica papupara prišla su vratima i djelomično ih otvorila. "Sada," vikne ponovno onaj isti.

Dakle, bio je red na njemu. Sjahao je s bolom u preponama i nezgrapno stao na tlo. Tada je s mukom s konja skinuo dvije teške kožne vreće povezane remenom i stavio ih na svoja bolna ramena. Prišao je Kolačiću koji je ostao na svome konju i strateški odmjeravao ovu smrdljivu gomilu. "Možda bi bilo dobro da ne mašete tim mačem previše. Ne želimo da pomisle kako-"

"Ti radi svoj posao, a ja ću svoj. I požuri! Neću te vječno čekati." Okrene se natrag hordi koja je zurila u njega.

Primivši na znanje Kolačićeve riječi, Mer Paaorë je krenuo, noseći vrijedni teret prema vratima. Ona su se otvorila pred njim i zatvorila čim je ušao u prostoriju. Sama prostorija bila je trokutasta, a u dva ugla nalazili su se mali stolići na kojima su stajali bak-kraburi i zračili svoju svjetlost i toplinu. Mogli su svjetliti i jače, ali očito se ovdje štedjelo. Po podu prostorije bilo je razbacano mnogo ljudi. Živi ili mrtvi, bilo je teško reći, osim za one koji su svako malo napravili pokoji trzaj. Njemu nasuprot, u sredini prostorije, za većim stolom sjedio je muškarac razjapljenih usta. S druge strane stola bila je stolica, očito rezervirana za mera. On sjedne.

"Hm... dakle... drago mi je što smo se napokon našli. Ja sam mer Paaorë, očekivali... ste..." Nije dovršio ono što je želio reći. Čovjek kojem je govorio bio je nepomičan u svom stolcu, glave nagnute naprijed, opuštene čeljusti koja je razotkrivala i pokoji zub, očiju uvrnutih u glavu pa mu je vidio samo bjeloočnice. Mer je to, naravno, primjetio odmah po ulasku, no nije to shvatio kao nešto neobično pošto se takve denominacije očito ne mogu primijeniti na ovaj ogranak ljudske rase. Pod normalnim bi okolnostima odmah zaključio da se pred njim nalazi jedna potpuno imbecilna osoba koju bi, također pod normalnim okolnostima, predao u ruke svojim posilnima koji bi ga pak predali nekoj brižnoj ustanovi koja bi ga prodala obližnjoj tvornici ljepila kao svoj doprinos razvitku lokalnog gospodarstva. Dakako, i pod ovim okolnostima mora reći da se radi o potpuno imbecilnoj osobi, samo što je ovdje problem što s njom mora poslovati i što u blizini nema niti jedne tvornice ljepila koja bi bila u stanju barem ublažiti tu činjenicu.

Možda je ovo ispit. Možda mora ustrajati. "Da... mislim da trebamo ovo što brže riješiti. Ja vama predam novac i upute i svatko može krenuti svojim putem. Dakako, vrlo sam impresioniran vašim... hm... naseljem... i... jako mi je drago-"

Iz usta njegova sugovornika počela je curiti slina. Prelijevala se preko njegove brade i kapala po stolu. Iako je ovo bila jedina aktivnost ove osobe do sada, bila je dovoljna da mer okrene glavu iz gađenja. Nije znao koliko će dugo još moći podnositi ovu noćnu moru.

Očito radi nešto krivo.

"Znate...ja-"

Kroz vrata iz slinavog gospodina bane u prostoriju veliki muškarac, priđe merovom sugovorniku s leđa, primi ga za kosu i jednim ga potezom ruke baci preko prostorije kao da je nekakva prljava krpica koja smeta. Kao da se ništa nije dogodilo, muškarac sjedne u sada slobodnu stolicu i obrati se meru: "Ja sam Lotar. Ti si iz grada?"

"Tako je. Zovem se mer-"

"Ti si iz grada?"

"Em... da..."

"Ti si iz grada i šalje te Bijeli čovjek?"

"Bijeli čovjek? Aha... da. Šalje me Bijeli čovjek."

"Odgovaraš opisu osobe za kontakt, osim što si znatno niži. Objasni!"

Što? O čemu on to govori? Rekli su mu prije polaska koji im je opis dan. Nije se mogao toliko promijeniti za vrijeme putovanja, iako je to zaista bilo izazovno tjelesno iskustvo. Osim ako... Nije valjda?

Mer Paaorë s velikim oprezom počne ustajati. Uspravljao se polako, a Lotar ga je pratio svojim očima koje nisu ni na trenutak trepnule ni skrenule pažnju na nešto drugo. Kada je mer konačno stajao uspravno u svojoj punoj visini, Lotar reče hladno: "Shvaćam."

Mer sjedne natrag u svoju stolicu. Dakle, imam posla s idiotima. 

Lotar tada iz svoga odijela koje je bilo jednako živopisno kao i ono njegovih sunarodnjaka, ako ne i više, izvuče komad presavinuta krumpirova papira. Izravna ga na stolu i mer na njemu ugleda otisnuti pečat. Svoje kuće. Tada na stol stavi crni, smolasti komadić – nečega. "Moram provjeriti pečat," reče Lotar.

"Naravno, izvolite," odgovori mu i ispruži mu ruku na kojoj je bio prsten s pečatom kojim je nedavno napravio ovaj otisak pred sobom.

Lotar nije gledao prsten. "Moram provjeriti pečat," ponovi Lotar, ne obazirući se uopće na njegov prsten.

Što sad hoće? Ah, da, shvaćam. Skine prsten s ruke i razmaže ga po onom crnom komadiću koji je sada prepoznao kao uljani ugljen. Uzme papir i napravi svježi otisak odmah do onog starog. Pritom je pazio da bude jednako okrenut kao i stari. Ne želim ovdje provesti cijelu noć. 

Lotar uzme papir i duboko se zadubi u njega. Nakon abnormalno mnogo vremena promatranja, Lotar zgužva papir u gluntu, baci ju na pod i digne pogled prema meru.

"I? Jeste li sada sigurni u moj identitet?"

"Ne."

"Molim?"

"Odgovaraš opisu čovjeka za kontakte i nosiš njegov pečat, ali to ne znači da si ti on. Lobar ovdje kaže da bi mogao imati brata blizanca koji te zamijenio i ukrao tvoj pečat. Zna on, govori iz iskustva."

Kakva je sad to glupost? Kako uopće odgovoriti na takvo nešto? I tko je sad taj Lobar? Valjda je to jedan od ovih crkotina na podu. "Lobar... ima brata blizanca?"

"Ne."

Naravno. Nasmijao se šarmantno. "Uvjeravam vas... da nemam brata blizanca." 

"Mi to ne možemo znati. Trebamo dokaz."

"Dokaz?! Kako vam mogu-" Ušutio je. Ne smije dizati glas. Mora ovome smireno pristupiti. "Dakle... gospodine Lotar... nemate razloga vjerovati da imam blizanca. A kamoli da me on zamijenio."

"Imam. Izgledate kao prava osoba i poštivali ste dogovor i došli na vrijeme. To je točno što bi učinio varalica kako ne bi pobudio sumnju."

Takvoj se logici zaista ne može proturiječiti. Sad ga je već hvatala panika. Zar će umrijeti ovdje, pod oštricom ovih paranoičnih izroda? "Slušajte, kako bih vam ja trebao dokazati da nemam brata blizanca?" 

"Kako je ime tvojemu bratu?"

Slutio je ovdje priliku. "Ja... ne znam?"

Lotar kimne glavom. "Da ste znali, to bi značilo da imate brata blizanca i da ste vjerojatno on. Sada znamo da ga možda nemate i da vjerojatno niste on. To je poznati Lokorov paradoks. Lokor je imao brata blizanca, Lukora. Lokor je imao dva kamena i želio je skočiti dva puta, a Lukor je skočio dva puta, a želio je dva kamena. Lokor je ponudio Lukoru dva kamena u zamjenu za dva skoka. Lukor je prihvatio dva kamena, ali nije mogao dati Lokoru dva skoka. Jer nije mogao. Zato je Lukor ubio Lokora, a onda otišao braći blizancima Luturu i Lutoru. Oni su ubili Lukora na njegov zahtjev, a on im je zauzvrat dao svakome po jedan kamen. Kako se takvo što nikada ne bi ponovilo. Shvaćaš?"

Mer Paaorë je u ovome trenutku svim snagama obuzdavao poriv da iz petnih žila počne dozivati Kolačića u pomoć. A onda se malo pribrao i shvatio da zapravo napreduje. Što god to značilo. "Da... naravno. Em, možemo li prijeći na naš dogovor?"

"Novac," reče odmah Lotar.

"Molim?"

"Novac."

"Aha, svakako." On stavi na stol teške vreće koje su mu visjele preko krila.

"Novac," ponovi on.

"Ne razumijem, ovo je-" Da, naravno, trebao se već naviknuti. Otvorio je obje vreće i prosuo njihov sadržaj po stolu. Zlatni ognari su zveckajući letjeli preko ruba stola i padali posvuda po podu i njegovim stanovnicima. Valjda neće tražiti od njega da to počisti.

"Upute," reče Lotar.

"Hm? Ah, da. Želimo da se sada koncentrirate na zapadnu Triotru."

"Zapadnu Triotru?" upita Lotar.

"Da."

"Zapadnu Triotru?" ponovi on.

Mer je oklijevao. "Emm... da."

"Možete ići." Ustao je i izašao na vrata na koja je i ušao, tako brzo da mer nije ni shvatio da odlazi sve dok ga već nije bilo. Nije ni pipnuo bogatstvo koje se prosulo po cijeloj sobi, a nijedan od ležećih primjeraka također nije reagirao.

Mer je bio manje-više sam u trokutastoj prostoriji. Tek kad se oporavio od nadmetanja s Lotarom, ustao je i ubrzao prema izlazu. Prizor je bio onakav kakav je ostavio iz sebe. Mase papupara ispunjavale su vidik, a Kolačić se na svome konju osvrtao u svim pravcima, tražeći potencijalnu opasnost, ni ne znajući gdje započeti. Svi su oko njega ulijevali sve, samo ne osjećaj sigurnosti, pogotovo s tim svojim praznim zurenjem i mirnim stajanjem na mjestu. Već je bio vidno uznemiren.

Ovo je očito bio savršen trenutak za odlazak.

"S'tryatahu, gdje si, dovraga, tako dugo?! Penji se na konja i idemo prije nego što se ispovraćam po ovim... ovim..." 

"Evo, stižem." Ovoga puta nitko mu nije oslobodio put do njegova konja koji, začudo, nije bio ni ubijen, ni silovan, ni obogaljen. Probijao se kroz gomilu papupara koji su samo zurili u njega, i nastavljali zuriti dok ih je odguravao od sebe, pokušavajući pritom djelovati što manje agresivno. Bože, kako smrde! Kako su ti ljudi još živi? 

Konačno je došao do svoga konja i s više motivacije nego ikad popeo se u sedlo i lagano zatresao uzde. Polako su se kretali kroz gomilu koja se, iako to nikako nije moglo biti moguće, još dodatno zgusnula. Papupari su izmicali tek toliko da konjima ne budu direktno na putu, ništa više. Mer je zapravo želio odgalopirati odavde, ali to bi vjerojatno ostavilo loš dojam na ove ljude. I podosta pregaženih trupala. Zato se samo fukusirao na svoj cilj – izlaz iz utvrde.

Kako su mu primicali, merova zabrinutost je rasla jer su vrata bila zatvorena i nitko nije hitao otvoriti ih. Hoće li ih pustiti otići? Napokon, dobili su novac. Mogu ih ubiti i reći da nikada nisu ni bili ovdje.

Kada su stigli do vrata, počela su se otvarati pod snagom papuparskih ruku. Mer bi odahnuo, ali to bi značilo preduboko udisanje ovog "zraka". Nije si mogao priuštiti onesvijestiti se u ovome trenutku. Dva su konjanika prošla i našla se na čistini. Izvan utvrde. Iako se smrad još osjećao, to je bila prava blagodat spram onoga unutar zidova te kloake pa je mer sa zadovoljstvom udahnuo taj divni svježi zrak. Bio je to nevjerojatan osjećaj. Vjerojatno se tako čovjek osjeća kada umre i ponovno se rodi.

I Kolačić je s olakšanjem počeo disati. Vidio je, još dok su bili u utvrdi, kako je sav preznojen. "Dovraga, s'tryatahu, za ovakve stvari nisam plaćen. Bio sam na svakakvim odvratnim i odbojnim mjestima, ali ovo... ovo je..." 

"Da, znam, nema riječi kojima bi se to opisalo. Srećom smo sada vani." Mer pogleda prema sablasnoj šumi utonuloj u tamu. Ono što mu je još ove noći ulijevalo strah u kosti, sada je bio izvor olakšanja. Zaista, nakon posjeta Nambuu, veselio se putovanju tom užasnom, ukletom, jezivom, čudovišnom šumom.

Od sada može ići samo na bolje.

"Hej, daj nam svoju majku!" začuje glas.

Prerano se poveselio. Kolačić i on okrenu naglo konje prema utvrdi i ugledaju četiri... pet... šest papupara. Njihovo je približavanje iz smjera utvrde razotkrio jedan od njih kada je upalio bak-krabur kojeg je nosio. Ostala petorica nosila su one šarmantne glomazne spravice za ubijanje. I ponovno su bile uperene u mera i Kolačića.

Kolačić je odmah posegnuo za mačem, ali jedan od njih dovikne: "Ne!! Spusti ruke gdje ih mogu vidjeti, plaćeniće."

"Slušajte," progovori mer, "možda je došlo do nekog nesporazuma. Mi smo došli ovdje poslovno. Upravo sam završio... ehem... pregovore s cijenjenim gospodinom Lotarom i mi-" 

"Lotar kaže svoje, ali i mi kažemo svoje. Lotar je zadužen za misiju, ali ne uskraćuje nam pravo na našu misiju. Naše pravo. Mi se brinemo za sebe. Lotar nam to ne može uskratiti. Nema pravo."

Koje besmisleno blebetanje! Koga vraga ovi hoću?

"Daj nam svoju majku!" vikne ponovno predvodnik grupe.

Majku?!? Mer se okrene prema Kolačiću i izrazom lica ga upitao što to ovi luđaci melju, ali i njegovo je lice bilo jednako zbunjeno. Samo je blago odmahnuo glavom kao znak nerazumijevanja ovoga apsurdnog zahtijeva. "Majku? Moja majka je mrtva. Nisam siguran-"

"Bez odgađanja. Nećemo te ozlijediti ako ne treba. Daj nam svoju majku. I ti isto," reče pokazujući sada prema Kolačiću.

"Što?! O čemu vi to-"

"Govore o našim konjima, s'tryatahu," ubaci se Kolačić. 

"Konjima? Ali zašto..." Zapravo to nije bitno u ovome trenutku. Sigurno su ovi umiljati degenerici imali svoje sasvim opravdane razloge vjerovati da je merov konj ujedno i njegova majka, no najbitnije je sada bilo izvući živu glavu. S konjima. Mer ne bi mogao prevaliti onaj silni put natrag pješice. Kolačić možda bi. Mer ne. Njegove noge nemaju to u sebi. Osim toga, put bi se toliko oduljio da ne bi imali dovoljno ni hrane ni vode.

Mer ponovno nabaci svoj diplomatski smiješak. "Gledajte, naši ko... ovaj, naše majke su nam potrebne za naš put. Ali ako biste prihvatili nešto drugo u zamjenu, siguran sam da se možemo nešto... dogovoriti..." Meru je ponestajalo riječi jer njegove dosadašnje nisu ostavile preveliki dojam na njihove napadače. Zapravo, pogledi su im upravo postali ubojitiji nego inače i podigli su svoje oružje, spremni zapucati svakoga trena.

"S druge strane, ha, ha, nisu nam toliko potrebni. Sigurno će kod vas biti u mnogo boljim rukama, zar ne, Kolačiću?" Okrenuo se prema njemu, skrivajući lice od papupara, upućujući mu pogled koji se nadao da će shvatiti.

Kolačić uzvrati pogledom razumijevanja, bezbrižno kimajući glavom. "Da. Naravno."

"Pa ćemo mi sada sjahati..." Kolačić je bio smješten nešto iza mera u odnosu na papupare pa je prvi potez bio na meru. Mer načini pokret kao da je krenuo sjahati, ali tada dohvati svoj mali striglar i zatvorenih očiju i bez ciljanja ispali ga u predvodnika grupe.

Dobra stvar kod striglara bila je što nije bila nužna preciznost. Žrtvu ste samo morali pogoditi negdje i bila bi u najmanju ruku onesposobljena. Ta je činjenica dobro došla i očajno lošem strijelcu poputa mera Paaorëa jer je, unatoč njegovom slijepom gađanju, papuparu s kostiju noge meso raprešeno poput pijeska sa suhog kamena. Bolnom urliku unakaženog napadača uslijedilo je Kolačićevo bacanje mera na tlo. Ni trenutak prekasno jer mu je cincu od glave profijuaklo nešto. Nešto oštro, nesumnjivo. 

Papupari su pucali na njih. Mer nije odmah shvatio da je Kolačić iskoristio njegov potez i vlastitim striglarom raznio još dvojicu.

Sve se to dogodilo u sekundi. Tek se našao na tlu, a mer je već uslijed Kolačićeva zamaha letio u smjeru zida te je i sam Kolačić odskočio naprijed. Ponovno ni trenutak prerano, jer su se na tom mjestu na tlu zabila tri malena koplja. Papupari su bili nevjerojatno brzi i odlično su gađali.

No Kolačić je bio brži. Bacanjem mera u stranu na tren je razdijelio njihove mete, natjeravši ih da na djelić sekunde oklijevaju, što je iskoristio da zavitla svoj bodež u grlo jednoga od papupara. Izvukao je svoj mač i u posljednjem trenutku njime odbio koplje koje je jedan od njih ispalio u njega. Zatim se nevjerojatnom brzinom bacio prema papuparu s bodežom u grlu i uhvatio ga dok je još padao, iskoristivši ga kao štit dok su ga njegovi kolege zasipali malenim kopljima iz svojih nezgrapnih oružja.

Papupara izbušenog oružjem vlastitih sunarodnjaka bacio je prema preostaloj dvojici, srušivši jednoga od njih na zemlju, a drugog izbacivši iz ravnoteže. Poput divlje zvijeri bacio se na onoga na tlu i zabio svoj golemi mač u njegova prsa. Izvadio je mač iz tijela što je brže mogao, ali ne dovoljno brzo. Posljednji se papupar osovio i naciljao ga. I pritisnuo okidač.

Iglice iz merova striglara ovoga su puta izmrcvarile obje noge i to u baš povoljnom trenutku. Papupar je urlajući ispalio svoje posljednje koplje koje je za dlaku promašilo Kolačića. Kolačić mu, naravno, nije ostao dužan te, ne oklijevajući, pojurio je prema njemu i gotovo mu nevidljivim zamahom mača odrubio glavu.

Glava se otkotrljala pokraj mera koji je još bio skljokan na tlu, ali još uvijek ukočeno držeći uperen striglar. Kolačić tada priđe prvoj merovoj žrtvi koja je još bila živa i tresla se u lokvi vlastite krvi i mesa. Kolačić i njemu glatko i s neviđenom gracioznošću odrubi glavu. Potom izvuče svoj bodež iz jednog od trupala, a onda oružja spremljenog u koricama krene prema meru.

Poput krpene igračke podigne ga i postavi na noge. "Hajdemo brzo odavde. Prije nego što se sjete tražiti naše očeve."

Iako još u šoku, mera nije trebalo nagovarati. Popeo se ponovno na svog konja i potjerao ga svom snagom. Mer i Kolačić galopom su odjurili u tamom zavijenu šumu.

 

Kad su napravili siguran razmak između sebe i Nambua, maksimalno su usporili kako bi konji imali priliku malo odahnuti. Krnji Mjesec se već podosta spustio na nebu, ali ipak je još uvijek velikodušno poklanjao svoju svjetlost dvojici putnika na drevnoj stazi kojom malo tko ima hrabrosti kročiti. Pogotovo noću.

"Hah, kako smo sredili prokletu gamad, ha? S krivima su si htjeli omrsiti brk! Ali gadni su, to im moram priznati. Brzi. I ciljaju bez pogreške, i to još s onim gromadama od oružja. Sigurno su teška kao oni."

"Da, bilo je gusto. Moram priznati da sam mislio da je to to. Kraj."

"Da, ali ipak se nisi usrao u gaće. Opalio si mrtvo hladno u onoga grih'tongeha. Paf! Samo ne znam zašto si mu pucao u noge. I onom drugom. Kada si u takvoj situaciji gdje i najmanji krivi potez znači smrt, ne smiješ imati milosti. Trebao si ciljati glavu ili trup." 

"I jesam," odgovori mu mer.

Kolačić ga pogleda iznenađeno. "Oba puta?"

"Oba puta."

Nasmije se. "Da, nerado to priznajem, pseto, ali dobro si se držao. Nisam mislio da u tebi kuca srce ratnika."

"O... hvala." Na vlastito čuđenje, mer se našao zatečenim ovom pohvalom. Inače nikada ne bi reagirao na komplimente od nekog tako priprostog poput Kolačića, no s obzirom da sebe nikada nije smatrao osobito hrabrim, a kamoli ratnikom, i da je pohvala dolazila od čovjeka koji je očito bio u mnogo okršaja, koji bacaka ljude kao da su grančice i reže ih poput maslaca, sada se osjećao počašćenim. Da, ako ova mrga od čovjeka misli da u njemu ima nečeg hrabrog, onda tu vjerojatno ima istine. Napokon, bio je u okršaju s nadmoćnim neprijateljem i još k tome pobijedio.

Čak je spasio Kolačiću život.

"Da, samo nemoj misliti da si mi spasio život," reče Kolačić. "Što se mene tiče, u opasnost sam i došao zbog tebe. Pa smo sada kvit. Jasno?"

"Savršeno." Kod takvih stvari zaista ne treba mnogo očekivati.

Meru naglo doleti neka misao. "Kvragu!"

"Što je pak sad?" zareži Kolačić.

"Išao sam tim spodobama kako bih sklopio dogovor... ili bolje reći, da produžiti ga. Ali sad smo ubili šestoricu njih. Mislite da bi mogli za osvetu uskratiti suradnju? Dovraga, kako bih to objasnio?"

"Ja se ne bih previše brinuo. Ne bih rekao da je to odveć brižan okot. Vidio si kako žive. Vjerojatno su sretni što će sada imati malo više mjesta. Uz malo sreće, ostavit će ih tamo trunuti i jednostavno nastaviti sa svojim životom. Ako to možeš nazvati životom. Odvratno." Pljunuo je na tlo kao da je želio izbaciti iz sebe gnoj koji se nakupio u toj utvrdi.

Mer se slično osjećao. Još je osjećao onaj nesnosan smrad. Stresao se od pomisli na to mjesto. No Kolačićeve su ga riječi utješile. Papupari vjerojatno nisu sorta koja bi odbijala obaviti posao samo zbog nekoliko umjereno raskomadanih sunarodnjaka. Uostalom, samo su se branili.

"A što mislite zašto su nazvali naše konje majkama? I što su, dovraga, namjeravali učiniti s njima?"

Kolačić mu uputi izraz zapanjenosti. "Stvarno to želiš znati?"

Mer razmisli kratko o tome. "Ne."

Nastavili su u tišini jahati. Šuma je i na povratku izgledala isto. Mračno. Tišina je bila konstantna i neumoljiva. Još nijednom nije zapuhao vjetar. Ni dašak. Kako su ponovno zadirali u šumu, odsječeni od svega ljudskog i onoga što živi u uvjerenju da je ljudsko, u kosti mu se vraćala ona poznata jeza. Jedva je čekao vratiti se kući, u poznato okružje. Ne bi rekao da mu dosad nije bilo zabavno, ali...

Nije bilo zabavno.

No nada se kako je bilo unosno. Vrlo unosno. Ti će odvratni papupari valjda obaviti svoj dio pa će on dobiti svoj dio kolača. Moraju to obaviti. Upute su bile prilično jasne, iako koncizne. Glupi papupari. Zašto moraju zapošljavati takvu bagru? I zašto je morao jedan plemić biti stavljen u službu tekliča? Navodno su to oni sami tražili. To je apsurdno. I potpuno suvišno. Sve je to moglo teći mnogo jednostavnije. No sam se uvjerio kako ti ljudi ne razmišljaju. Što im je točno išlo kroz glavu, nije želio ni zamišljati. 

Sada mu je palo na pamet da možda onaj Lotar nije uopće bio šef. Možda je samo razgovarao s nekim luđakom, koliko ta riječ može imati nekog značenja među papuparima. Možda tamo ni nema neke složene hijerarhije pa je svejedno s kime razgovaraš.

Uglavnom, on je svoj dio posla obavio. I očekuje da ga se u skladu s tim i nagradi.

Sazár Paaorë, da, da.

Čini se da je konačno naišlo nešto vjetra. Mer primjeti krošnju jednoga stabla ispred njih kako se lagano trese. Kako su se približavali, treslo se sve jače. I bilo je jedino. A mer nije mogao uopće osjetiti vjetar. Onda se se odjednom krošnja digla u vis, više nego je to zapravo mogla. Kao da je orkan udario.

Ali nije bilo vjetra.

Lišće se razletjelo na sve strane usred treperavog lamatanja onoga za što je mer sada znao da nije krošnja ikakva drveta.

Krila.

Ne!!

"Kolačiću..." reče drhtavim glasom.

"Vidim!"

Stvor se sada u cijelosti pokazao, poletjevši iznad stabala, stvarajući divovsku crnu mrlju na nebu. I nije bio jedini. Još dva su se također razotkrila, također s njihove lijeve strane i glasan zvuk zujavog lamatanja divovskih krila ispunio je noć.

Okra je konačno prekinula svoju tišinu.

Ne!!!

"Kreni udesno! U šumu!!" zadere se Kolačić. On je odmah zapucao uzdama i pojurio kroz stabla. Mer ga je u stopu pratio.

Jurili su među deblima jedva vidljivim u neprijateljskoj tami, tjerajući svoje konje da trče još brže i još brže. Zvuk čudovišta koja ih prate sve je glasniji. Dostizali su ih. I bilo ih je više od tri.

"Kamo idemo?" vikne mer Kolačiću.

"Nemam pojma. Na čistini bi nas odmah zgrabili. Samo juri što brže!!"

"Ali ne znamo kamo-"

"Juri, do vraga!!!" urlikne glasom očajnika. Kolačić očito nije znao drugi izlaz iz ove situacije osim što bržeg bježanja.

No bili su prespori. Neprijatelj je već bio nad njima. Nije ih mogao vidjeti, ali zato čuti treperenje njihovih krila koje je bivalo sve glasnije, a masivno lomljenje grana naznačilo je njihovo nestrpljivo približavanje plijenu.

Jedan se približio tlu. Jasno je čuo njegove mnogobrojne noge kako stružu po kori drveća i po mekanoj zemlji. Bio je samo nekoliko ahata od mera. Brže, brže!! Nije vidio ništa pred sobom. Kako se ti konji već nisu zaletjeli u jedno od stabala? Bili su prepušteni njihovim instinktima. Ni Kolačića više nije vidio. Čuo je samo topot kopita njegova konja. 

Odjednom svjetlost. Bez ikakvog predznaka, našli su se na rubu poveće udoline u kojoj nije bilo drveća, samo visoke trave. Bila je cijela jasno vidljiva pod svjetlošću mjesečine. To nikako nije bilo mjesto gdje bi bili sigurni, obojica su to znala pa su zaustavili trk konja i okrenuli ih natrag prema šumi.

Iz tame izroni ogromna tjelesina čudovišta koja se svom svojom masom obrušila prema Kolačiću, obarajući njega i njegovog konja na tlo uz siloviti tresak i kotrljanje. Kroz merov konj istodobno prođe ogromno rilo i podigne ga u vis. Mer je visoko poletio i kao Kolačić se bolno iskotrljao prema sredini udoline. Po prvi put je čuo konjevo glasanje. I posljednji. Stvor je odbacio uginulu životinju poput krpe.

Namamili su nas ovamo! Poput stoke.

S bolovima u cijelome tijelu ustao je i krenuo prema Kolačiću koji je s oružjem u rukama već čekao nemani koje su ih okruživale. Izranjali su iz tame stabala. Njihova razgranata ždrijela su se sjajila na mjesečini. Mogao je vidjeti njihova krila kako strše iz krošanja sa svih strana. Bilo ih je posvuda. Počeli su ih nadlijetati. Sada je gledao desetke na nebu, kružili su nad njima, neki bliže tlu, neki tako visoko da su djelovali sićušno.

"Kolačiću..."

"Samo mi nemoj cviliti kao baba. Zgrabi oružje ako ga još imaš i počni pucati!" Nije ni dovršio rečenicu kad je već ispalio salvu iglica u gada koji ih je srušio. Njegov hitinski oklop je prsnuo i uz užasno siktanje i škljocanje stvor se počeo koprcati na mjestu. Ali nije bio mrtav.

Dolazili su i drugi. Stezali su obruč oko njih kretajući se gotovo bešumno svojim člankovitim nogama po mekome travnatu tlu. Ali nije bilo tiho. Visoki tonovi i škljocanje bili su sve glasniji i glasniji. Uskoro su bili okruženi ogromnim zidom od kukaca. Svi su hodali jedni preko drugih kako bi prvi došli do plijena, a kakofonija je postala nepodnošljiva.

Ovo je noćna mora! Zašto se ovo događa meni? Bože, ne, ne, ne!!

Kolačić je hrabro pucao u svakog najbližeg neprijatelja. Jedan se zaletio prema njima, ali ovaj ga je dočekao sa striglarom, a kada je spustio glavu, mačem mu ju je probio uz glasan zvuk probijanja oklopa.

"Dođi, iskoristit ćemo truplo kao štit. I počni pucati već jednom, prokleti s'tryatahu! Želiš umrijeti na koljenima?!" 

Ne želim uopće umrijeti. No pridružio se Kolačiću uz tijelo mrtvoga čudovišta i napokon izvadio svoj mali striglar. Uperio ga je u hordu nemani, ali nije znao kamo ciljati. Bilo ih je već tako mnogo i bili su tako blizu da je osjećao njihov zadah. Dok je Kolačić pucao iz svoga striglara, usporavajući napredovanja kukaca truplima ubijenih kojima su se njegovi odmah počeli gostiti, mer je mahao svojim na sve strane, preplavljen očajem. Onda je konačno opalio jednom u gomilu i raznio jedno krilo, jedno od mnogih koje je stršalo iz ove vojske. Zaglušujući krik je to popratio, tako glasan da si je morao pokriti uši. Ispalio je još jedan, i još jedan. I onda ništa. Bio je prazan. 

Bio je to manji model. I nije ga se sjetio napuniti.

"Molim te, reci mi da znaš izlaz odavde," uputi rasplakane riječi Kolačiću dok su pred poplavom namani sve više tonuli u tamu.

"Bojim se da ne. Ali zato ću ih povući sa sobom koliko god mogu!" Odbacio je prazni striglar, zamijenio ga velikim bodežom i s urlikom navalio naprijed. U istom trenutku nešto je snažno udarilo mera i odbacilo ga nekoliko ahata od Kolačića.

Mer se okrene ležeći na tlu, tražeći Kolačića, no nije ga vidio. Ni čuo. Vidio je samo tu gamad. Deseci, stotine. Svuda oko njega. Jedan od njih sleti kraj njega i zamahne svojom člankovitom nogom prema njemu. Mer još jednom mlohavo poleti i skljoka se na zemlju.

Polusvjestan, mer se našao licem u travi i blatu. Nije se mogao micati. Još je u nekom zakutku uma bio svjestan kolosalnih tijela nemani koja ga nadvisuju. Obavili su ga potpuno. Nastupila je tama, ali osjećao ih je na svojoj koži.

Sada je barem sve gotovo.

 

Probudio se uz njemi krik. Želio je urlati, jecati, kričati. Ništa nije izlazilo.

Tijelo mu je bilo sputano. Samo je glavu mogao micati. Koliko je već dugo ovdje? Kako je dospio ovdje? Zašto ga nisu ubili? Iako već zagušen strahom, morao je trenutačno osjetiti strahopoštovanje pred prizorom koji mu se prostirao pred očima. Bio je na dnu divovske špilje. Bila je jako nakošena i sužavala se od baze prema krajnjem otvoru kroz koji je mogao vidjeti čitavog Ašámuvu, skoro pred odlazak s neba.

Svjetlost mu je bila neobično jaka. Dobio je dojam kao da se špilja grana iz Krnjega Mjeseca prema njemu, gledajući u njega. Kao da se nalazi na nekoj nestvarnoj, grotesknoj pozornici.

Špilja nije dobar opis. To je samo divovski tunel kroz koji su se presjecali prolazi vjerojatno još većeg kompleksa. Bio je to najmanje zarat dugačak prolaz iščrčkan otvorima koji su se pružali u nekoj složenoj, organskoj, savršenoj geometriji. Bili su tu prolazi, brazde, neobični lukovi, valovite stijene, sve napućeno kartĥatomasurima. Ti divovi su izgladali kao komarci u usporedbi s ovom nevjerojatnom nadstrukturom.

Zašto me nisu ubili?

Osjećao je kako umire. Sporo. Presporo. Nije želio čekati. Neka ova noćna mora završi. Još uvijek nije mogao vikati. Naprezao se da vikne, da preklinje, bilo što. Naprezao se iz petnih žila, ali jedva je ispustio tihi siktaj. Želio je plakati, ali suze nisu željele doći. Nije mogao ni plakati.

Što su mi to učinili?

Spustio je pogled na svoje tijelo. Bilo je gotovo cijelo uronjeno u neku krutu tamnu valovitu masu. Bio je uspravljen, a ruke nategnute prema nazad, iako ih je jedva osjećao. Prsa i glava bili su mu istureni prema naprijed. Noge nije osjećao. Možda ih više nije ni imao.

Pokušao se osvrnuti oko sebe. Teško je micao glavu, iako nije osjećao nikakvu bol. Nikakvu fizičku bol. Bio je stopljen s nekakvim zidom ili stijenom. Nije mogao dobro vidjeti. Ali dobro je vidio priliku sa svoje lijeve strane.

Kolačić. I on je bio uronjen u valoviti kamen, samo mnogo dublje od mera. Samo mu je lice bilo razotkriveno. Stravično. Bilo je prepuno rana, a njegove krvave oči koje su grčevito tražile uokolo, bez ijednog treptaja, odavale su užas u njegovoj duši. Patio je. Ni prema njemu nisu imali milosti.

Imam li i ja takav izraz lica?

Pred njim se na ravnome dnu špilje prostirala šuma visokih šiljaka. Svi su bili blago uvijeni i osim onih u prednjim redovima, gubili su se u tami te divovske prostorije. Čak ni Krnji Mjesec nije to mogao obasjati.

Nešto se kretalo među tim skulpturama. Nije bilo veliko. I hodalo je na dvije noge. Čovjek! Kretao se polako i provirivao preko ruba kamenih izdanaka, skriven u tami. Kao da nije želio da ga mer vidi. Vrebao je.

Mer je želio viknuti da mu pomogne, ali još uvijek ništa nije izlazilo, unatoč trudu. Posjetitelj se počeo približavati. Prema meru koji je zjapio ustima pokušavajući nešto reći, sugerirati u kakvoj se nevolji nalazi. Čovjek se čudno kretao i izdaleka se činilo da je gol. No tada se približio i mer je mogao jasno vidjeti.

To nije čovjek.

Vitko štapičasto biće bilo je svjetlosmeđe boje, gotovo bijelo. Visoko poput čovjeka. Člankovito poput kukca i s čvrstim, sjajnim oklopom. Dvije ruke i dvije noge. Hodalo je uspravno kao čovjek. Djelovao je poput uspravnog skakavca, ali bez ikakvih obilježja. Tijelo mu je bilo ravno i glatko, pa tako i glava. Samo dvije crvene točice koje su valjda bile oči.

Mer Paaorë je sada želio kričati više nego ikad. Tresao se i bacakao se koliko je mogao – a nije mogao – dok mu se to stvorenje približavalo. Kad mu je došlo na pola ahata, stalo ga je proučavati. Gledalo mu je tijelo bez žurbe, napravivši svako malo korak naprijed ili natrag. Tada je pružilo ruku prema njemu i bocnulo ga člankovitim krutim prstima u prsa. Kao da želi vidjeti kako će reagirati. Mer se, naravno, nije mogao ni micnuti. Još ga je koji trenutak promatralo, a onda se okrenulo i nestalo u šumi uvijenih šiljaka.

Kada ga je bocnulo, mer je postao svjestan nečega u što nije bio siguran od kada se probudio. Sada je to jasno osjećao i taj osjećaj je jačao. Nešto se u njemu micalo. Nešto je u njemu raslo. Napredovalo. Jesu li ga zato ostavili na životu?

Želim umrijeti!

Okrenuo se prema Kolačiću koji je još bio živ, još u stravičnoj agoniji. Osjećao je krivnju zbog njegove sudbine. Ratnik poput njega nije zaslužio ovakvu smrt. Ovakvo poniženje. Trebao je poginuti u borbi. Odjednom se zapita zašto si je odabrao to ime. Kolačić. Kojeg li smiješnog imena! Koje li mu je pravo ime? Nije ga se usudio pitati, a on mu ne bi rekao. Čudno, nisu se podnosili tijekom cijeloga putovanja, a sada su kao braća. U patnji.

Osjeća kako smrt dolazi. Ali ne još. Još nije vrijeme. Bol još nije dosegla vrhunac.

Tisuće je kartĥatomasura još uvijek dominiralo krajolikom koji se prostirao pred njim. Nad njim. Samo gmižu uokolo, bez prestanka. Mer Paaorë se zagleda u Krnji Mjesec. Kako je lijep. Zašto to nikada prije nije vidio? Nije vidio mnoge stvari. Sada kada mu kraj dolazi, postaje svjestan mnogih stvari. Svojih nalogodavaca koji su ga uvalili u ovo, svoje pohlepe koja ga je uvalila u ovo, Kareole, te tupave kurvetine, svoje djece koju više neće vidjeti i kojima nije priskrbio ono što je oduvijek želio, čak i svoje žene koju je vjerojatno trebao bolje podnositi i manje mrziti.

I Boga kojeg je naučio ignorirati.

 

Zaista, netko će noćas umrijeti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DIO PRVI

 

'SURI

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

I

 

 

 

 

Predviđanje budućnosti je poput sijanja pijeska kroz prste: koliko god uspješni bili u tome, svi će vas gledati čudno i nitko vam neće vjerovati da to činite besplatno. Predviđanje prošlosti je mnogo unosnije: ljudi su vam skloni još manje vjerovati, ali i još više platiti da prestanete.

 

 

Tobbar Ara Ëzmmamua Kyorliis

OKTOGONALNI SEPARATORIJ:

ČETVRTI CIKLUS

 

 

 

 

Ako postoji postoji poslovica koja nedostaje u ljudskoj civilizaciji, onda je to ova: "Ne vjeruj čovjeku koji sjedi dva stola desno od tebe, čak ni ako se pravi da te ne poznaje." Takva mudrost najvjerojatnije ne bi naišla na previše razumijevanja, pa čak ni prihvaćanja – ako ne računamo na odaziv stanovnika malog, ali nepoznatog sela Fiuge čije je životno uvjerenje da se svaka izgovorena riječ, bilo kada i bilo gdje, mora dokumentirati i utisnuti u umove naroda kako bi se mogla na kraju upotrijebiti protiv putujućih prodavača kariranih cipela koji, kako su ih učili njihovi preci, a što je zapravo već dugo opće poznato, predstavljaju utjelovljenje zla koje se može otjerati samo uzastopnim i suvislim govorom koji bi ih trebao onemogućiti u izgovaranju prodajnih slogana, zavođenju fantastičnim popustima i mamljenju svojim demonskim asortimanom, a koje dolazi i u alternativnom, iako ponešto rijeđem obliku kao popunjivač rupa na napuštenim vodenim tokovima – ali smatrao je da bi njemu sada jako dobro došla, ako ne kao praktična pomoć, onda barem kao moralna potpora. 

Ivanu je taj tip bio sumnjiv od trenutka kada je došao – prije tri dana. Došao je sav uređen, nalickan, ulaštenih noktiju i počešljanih obrva. Nije razgovarao mnogo s ljudima, ali kada je jest, bio bi sav šarmantan, afektivan i pompozan. Stalno je hodao uokolo podignuta nosa i s blagim arogantnim smiješkom na licu, kao da želi običnim smrtnicima jasno dati do znanja kako je on nešto bolje, nešto više, nešto što smijete dirati i čemu se smijete diviti, ali nikako si umišljati da ste time dosegli njegov rang. Čak i dok je sjedio za svojim Rakkanis terminalom, držao se kao da zna gumbe stiskati bolje od svih ostalih.

Naravno, stekao je i dojam da samo njemu ide na živce. Iako je bio umišljen, bio je to dozirano i prekriveno već spomenutim šarmom. Zračio je previše elegancije da bi ga većina ljudi smatrala odbojnim, čak i kada bi se jako trudili. Pogotovo se one kvočke iz Računovodstva nisu libile pokazati koliko im je simpatičan. Kada je jučer nosio proizvodne protokole tamo, čuo ih je kako se hihoću.

"Joj, jeste vidjeli onog novog, kako se zove, Noraal? Baš je zgodan."

"Je, i kako je uvijek ušminkan. Taj je sigurno ambiciozan."

"Sumnjam, vjerojatno je dobio posao preko veze. Vjerojatno sinčić nekog polubogatuna koji se mora dokazati tatici. Za dva tjedna vjerojatno ga neće biti. Ali zgodan jest."

"Pa to sam ja i rekla. Ambiciozan. Kada ode, vjerojatno će nam šefovat. Odnekud. U ovoj tvrtki ljudi stalno dolaze i odlaze, ali ovaj će dospjeti nekamo, pazite što vam kažem."

"Uh, ti stalno laprdaš neke budalaštine, glupačo jedna. Zaista imaš mašte. Vidjela si čovjeka jednom i već sve znaš o njemu. Baš si glupa!"

"Sama si glupača, glupačo!"

"Ne, to si ti. Glupa."

"Mama ti je glupa!"

"A tvoja mama je drolja!"

"Barem nije glupa!"

"O, da, sigurna sam da, dok radi na leđima, čita ponude za posao koje joj stižu iz raznih ortoučilišta."

"Ma ti si jedna-"

"Dosta, vas dvije!!"

"Uh, možda je to stvarno neki bogatun. Navodno plemići znaju slati najbližu rodbinu u svoje pogone kako bi provjeravali stanje. Jer samo njima vjeruju. Ajme, mislite da nas provjerava?"

"Ma kakvi!"

"Hej, da to nije... Ako jest što je ona rekla, da to nije možda Trpimirović?"

"Neeee..."

"Nemaš pojma. Stari sazár nema sinova. Samo hrpu kćeri."

"Istina."

"Znam i sama da nema sinova. Ali mogao bi biti neki daljnjii rod, bratić ili što već."

"Glupost."

"Ako je, onda ga treba zgrabiti."

"Tko? Ti?"

"A što mi nedostaje? Mogao bi proći i gore."

"Istina, ali to ti je ujedno i jedini adut."

"Prava se javila!"

"Biste li vi možda mogle malo raditi?"

"Ti šuti. Znaš, mogla bi..."

I tako dalje. Čovjek je tek stigao u tvrtku, a već je predmetom žestokih diskusija. To nije normalno. Čak se i Alana hihotala dok je govorila o njemu.

Alana. Prije više od godinu dana pozvao ju je da izađe s njim. Prihvatila je sa sumnjivo velikim oduševljenjem. U tom se trenutku već bio pripremio za primanje odbijenice u obliku zvanja osiguranja, sugestivne šamarčine ili jednostavnog NE. A ona je pristala. Ivan je bio presretan. Izvan sebe. Žene su mu do tada bile potpuno neshvatljive. To se u tome trenutku nije promijenilo, ali je zato bilo mnogo podnošljivije.

I tako su izašli. Odlično su se zabavili, više nego je to Ivan uopće namjeravao. Na kraju njihove romantične večeri rekla mu je kako joj je to bio najbolji spoj u životu. To mu je bilo prilično teško vjerovati, ali nije se ni borio protiv toga. U svakom slučaju, bio je to najbolji spoj u njegovu životu. Pa ju je odlučio poljubiti kako bi večer bila savršena. Ona je na to jednostavno ustuknula i počela si maramicom čistiti cipele. On ju je pitao zašto ju ne može poljubiti, a ona mu opušteno reče da to ne želi. To je za nju očito bilo dostatno objašnjenje jer nakon toga je jednostavno otišla bez pozdrava. Sljedećega dana prošla je pokraj njega i pozdravila ga kao da su usputni stranci. Isto je bilo i u danima koji su uslijedili. Tri mjeseca nakon toga udala se za neku mrcinu od čovjeka. Svi njeni prijatelji bili su pozvani na svadbu. Ivan nije. Nije da bi došao.

Bi.

Tri mjeseca nakon toga njena mrcina od muža završila je u zatvoru. Ona je tvrdila da je uhićen jer je na zidovima ispisivao slogane protiv svoga poslodavca koji je svima zaposlenima želio prepoloviti plaće. To je bilo malo teže vjerovati jer je poznato da je Alanin mužić ustrajno nezaposlen i kronično nepismen. Istina je, navodno, da je njen muž sudjelovao u pljački jednoga štanda na tržnici pri čemu je ranjen jedan prodavač i to nekih osam sati nakon pljačke. I hrčak mu je oslijepio. Navodno.

U potrazi za pomoći, Alana je dotrčala prvo Ivanu. Zapravo, bio je sedmi na njenu popisu, ali bio je prvi koji ju je uopće saslušao. Zamolila ga je da na sudu svjedoči u korist njezina muža kao karakterni svjedok. Pitao ju je kako bi mogao biti takvo nešto kad ga uopće ne poznaje, na što je ona briznula u plač. Da i nije zaplakala, on bi joj pomogao. On jednostavno nikome ništa nije mogao odbiti. Nije se previše volio zbog toga, ali znao je i da bi mogao biti mnogo gori.

Došao je na suđenje svjedočiti. To nije dan kojeg se voli prisjećati, niti o kojem voli razmišljati ili govoriti. U kratkim crtama, njegovo svjedočenje nije pomoglo i za dlaku je sam izbjegao zatvorsku kaznu. Ne treba reći kako je Alana bila iznimno razočarana i ljutita na Ivana. No ona mu je odmah velikodušno ponudila mogućnost iskupljenja. Tražila je od njega da joj pomogne u muževu bijegu iz zatvora kojeg je organizirala ona u suradnji s nekim preplanulim šepavcem kojeg je upoznala toga jutra. Ivan joj je rekao kako je to ipak previše za njega, a njegova odbijenica bila je popraćena šamarčinom po njegovu obrazu.

Njen muž je još uvijek u zatvoru. Bio je oslobođen optužbi, ali je neposredno prije predviđenog otpuštanja iz zatvora sasvim nehotice iščupao jednom od čuvara nekoliko kralješaka iz leđa.

A Ivanu su žene još uvijek potpuno neshvatljive.

Da nije tako ljutit na tog Noraala samo zbog Alane? Je li samo ljubomoran što taj snob šarmira žene samom svojom pojavom? Možda. Ali nije to sve. Ima tu još nečega. Već je odavno shvatio da je ženama tek neznatno šarmantan i još manje zgodan – iako bi mogle proći mnogo gore, dovraga! – pa se do sada već navikao da drugi muškarci plijene pažnju žena kojima bi on želio plijeniti pažnju. I volio je misliti da baš nije toliko površan.

I nije ga bilo briga za svoje unutarnje nesigurnosti i mišljenja drugih: tip mu se jednostavno nije sviđao.

A nije mu se sviđalo ni to čekanje. Njegov je Rakkanis terminal reagirao na njegove unose mnogo sporije nego inače. Nije problem kod njega, vidio je i druge kako iziritirano čekaju da se kodovi povratne informacije ispišu na glatko crnoj površini kal stakla. Suris je čak potpuno izgubio živce i izderao se Kale'H kada ga je zamolila da joj posudi nešto fibrinske smole kojom bi premazala komad praznog papira kojeg je našla kada se sagibala za nekim drugim, potpuno različitim komadom praznog papira koji joj zapravo i nije trebao, a pri čemu se sjetila da je potpuno zaboravila dovršiti protokol HYP-031.

Upravo je na spomen HYP-031 Suris planuo i počeo joj se derati u lice. S izbijenim i oku nimalo ugodnim venama na vratu dao je glasno Kale'H do znanja kako on sasvim sigurno i najvjerojatnije nije tvornica fibrinske smole, kako ne voli kada ga se prekida u čekanju da započne važan posao, kako upravo mrzi kada se o protokolu HYP-031 govori kao o nečemu zbog čega on ne bi nikako, ni u snu, mogao planuti od bijesa, kako ne želi slušati o njenim praznim papirima, iako bi za to mogao biti zainteresiran negdje između gableca i završetka radnog vremena, kako je ona relativno ružna i iznimno glupa, i konačno, kako svakako može posuditi njegovu fibrinsku smolu pod uvjetom da mu je ne vrati između gableca i završetka radnog vremena.

Na to je Kale'H briznula u plač i s licem u rukama pobjegla od očiju gledateljstva ne uzevši Surisovu smolu, prepuštajući svoj komad praznoga papira njegovoj neizvjesnoj sudbini.

Suris je i inače bio vrlo tanak sa živcima pa je bilo neizbježno da dobije nadimak Mrvica. Tako ga je barem nazvao Lÿkariön iz Odjela za kontrolu kvalitete. Zapravo, samo ga je on tako zvao jer nitko nije shvaćao kako bi nadimak Mrvica mogao biti u vezi sa Surisovom nadražujućom naravi. Lÿkariön tu nije želio ići u opširne ili bilo kakve detalje, ali je natuknuo kako to ima veze s nečim što se možda dogodilo kada je možda gledao razmontiravanje jedne kanalizacijske cijevi koja to možda i nije bila, i još pri tom namignuo, vjerojatno želeći time ostaviti dojam tajanstveno inteligentnog momka. To mu, naravno, nije uspjelo pa su ga uglavnom svi u tvrtki vješto izbjegavali, bilo da izbjegnu slušanje njegovih mudrosti, bilo da izbjegnu da im ponovno namigne što se pokazalo tajanstveno uznemirujućim.

I bio je degutantno debeo, a kancelarija koju je dijelio s još tri nešto manje debele žene uvijek je vonjala po spaljenom lišću.

Kale'H je još dobro prošla. Spomenula je tek protokol HYP-031. Da je spomenula, primjerice, protokole WPR-9042 ili UKM-755, Suris bi vjerojatno mnogo žešće regirao. Ti protokoli i mnogim drugima izjedaju živce svojom zahtjevnošću. I bili su jako važni za proizvodnju, a time i važni šefovima gore. Imali su značajnu proceduralnu strukturu koja je iziskivala gotovo bolnu minucioznost, iako ne baš onakvu kao kod UTY-9575 ili možda OQA-217, a izazivali su u službenicima onu nelinearnu vrstu administrativne nervoze i bijesnu apatiju karakteristične za RGK-772, pomiješano možda s potisnutom nedoličnošću FVC-072 i deprimirajućom nekoherentnošću KJK-866. Nisu bili ništa nalik na protokol PTB-7743 koji je bio odgovoran za čak nekoliko krvarenja desni i više neuspjelih transplantacija bubrega. LKR-2113 izazivao je oprezno zijevanje koje je svakoga trenutka moglo biti prekinuto viješću o masovnom trovanju ptica koje sliče golubima na glavnome gradskom trgu, a WAS-669 je, primjerice, bio prilično marginalan i zbog svoje dosadnosti predmetom sprdnje čak i kada ga se do posljednjeg slova provodilo. A o HUV-284 i LKJ-7895 bolje je uopće ne govoriti. O ESU-909 još manje.

Suris je u nečemu ipak bio u pravu. Terminali presporo reagiraju. Već je nekoliko sati ovako i ako se nastavi, nitko neće ispuniti kvotu. Za to će biti, naravno, krivi isključivo radnici, a ne loši uvjeti. Šef Topaz jedva će dočekati priliku da svojim podređenima očita lekciju zbog loše obavljena posla i otkine im od dnevnice zbog istoga. Šef Topaz je u ovoj tvrtki bio na pravome mjestu. Samo je ovdje njegova patološka mržnja prema radnicima dolazila u savršen sklad s njegovom patološkom mržnjom prema ljudima. Pojam racionalnog poslovanja njemu je bio otmjeni paravan za gotovo umjetničko iskazivanje nespremnosti za potiskivanje svoje iracionalne mržnje na sastancima osoblja, službenim objavama, domjencima i – njemu najdraže – u pažljivo sročenim dopisima gdje se nerijetko nije susprezao dodati svoj potpis ispisan krvlju, uz jasno istaknutu napomenu kako se ne radi o njegovoj krvi.

Ovaj problem bi ipak trebao zabrinuti i njega. Ako Rakkanis terminali ne počnu raditi po svojim uobičajenim performansama, neće moći neobavljeni posao svaliti na radnike, bez obzira koliko zluradog truda uložio u to.

Problem je zasigurno u Središnjoj jezgri. Ne može biti ništa drugo. Njezina hirovita brzina obrade podataka bila je svima poznata i s njome se računalo, ali ovakvih odstupanja još nije bilo. Da tamo nije došlo do pomora? Znalo se i to događati, iako rijetko. Ako je to ovdje slučaj, bit će potrebno mnogo uzgoja koji bi mogao trajati danima da se dostigne potrebni kapacitet.

Atula je prolazila pokraj operativnih stolova. Kao uvijek, nosila je izazovnu suknju, još izazovniju crnu svilenu košulju koja joj se pripijala uz tijelo, mrežaste čarape koje su ocrtavale savršene linije njenih nogu te ogrtač od kože pamučnog goveda s čitavom i savršeno očuvanom glavom i jednom nogom koji su nekako narušavali opći dojam, ali i odvraćali pažnju od ožiljka njena davno izgubljenog lijevog uha kojeg je ponosno pokazivala češljajući svoju tamnocrvenu kosu ekstremno udesno.

"Hej, Atula!"

Ona se zaustavi na Ivanov poziv i okrene se prema njemu. Široko se nasmiješi i priđe mu. Blizu. "Hej, Ivek, kako si mi?" Ona mu počne prstima nježno mrsiti njegovu ugljanu kosu.

"Ha? Pa, dobro sam. Po starom. Kako si ti?" Ivan bi se mnogo lakše prepustio njenoj ljubaznosti da glava mrtvog goveda koje joj visi s ramena nije uperena u njegovo lice, prisiljavajući ga da gleda u te staklaste oči i razjapljena usta. I noga ga je, njišući se, lupkala lagano po leđima.

"I ja sam dobro. Kako tvoj nećak? Nisam ga već dugo vidjela."

"Ovaj... ti ga nikad nisi vidjela."

"Nisam? Nisi li ga ovamo doveo prošle godine?"

"Mmm... ne."

"Ma jesi. Imali smo malu zabavu u povodu Kale'Hinih zaruka, sjećaš se? Svi smo plesali, pili, smijali se. On je bio tako veseo da je počeo skakutati. Onda sam ga ja posjela u krilo i igrala se s njime. Bio je tako sladak. Sigurno se sjećaš. Samo si zaboravio."

"Sjećam se, da. Samo... Atula, to je bio Kale'Hin zaručnik, a ne moj nećak. A Kale'H nije bila previše oduševljena dok vas je vidjela kako se... hm... igrate."

Atula se ozbiljnim pogledom zagleda u svod. Nekoliko je trenutaka tako buljila. Zadubljena. "Sigurno?" obrati mu se konačno.

"Sigurno. Moj nećak nema ni četiri godine."

"Što, četiri? Kako brzo odrastu. Sjećam se dok je još imao... Ne, čekaj, ni to nije bio on. Ma joj, baš sam blesava, sve sam spobrkala. Što si me htio pitati?"

Ivan je otvorio usta kako bi joj odgovorio, ali ništa nije izašlo. Tako ga je zbunila da je zaboravio zašto ju je uopće zaustavio. A onda mu je sinulo. "Aha, da, znaš možda ima li kakvih vijesti iz Središnje jezgre? Izgleda da imamo probleme. Sve je usporeno. Ti si tamo bliže Jezgri, jesi li što čula?"

"Paaa, nekoliko službenika Jezgre je nekoliko puta prošlo kroz naše kancelarije. Što je čudno, jer rijetko napuštaju radno mjesto, osim kada idu jesti. I činili su mi se uzrujanima."

"Da? Onda se nešto zaista događa. Ništa se ne govori tamo?"

"A znaš i sam da između odjela nema neke komunikacije. Osim one preko glavešina, naravno."

"Pa mi komuniciramo."

"Joj, znaš što mislim. Svatko odradi svoj djelić posla, a samo pompozni polubogovi u svojim uredima vide cijelu sliku. Osim toga, mi dvoje smo prijatelji, zar ne?" Počne ga nježno gladiti ispod brade. Bila je nadomak tome da mu sjedne u krilo. "Mi stalno tračamo. No to su samo tračevi. A o poslu ionako nitko ne želi razgovarati. Dovoljno je što ga moramo raditi. Tako da, ako i postoji problem u Središnjoj jezgri, vjerojatno nećemo nikada saznati o čemu se radi."

"Da... vjerojatno." Bilo mu je sve teže koncentrirati se na njene riječi jer je njenim približavanjem dobio predobar pogled na njeno odsutno uho. Koža mu se poče ježiti.

"Da, nemoj se ti ništa brinuti. Već će oni to riješiti. Kako god. Usput, kad smo već kod tračeva, čula sam jedan dobar o Passoriji."

"Kome?"

"Passorija. Sestra blizanka onog trenera saroskarabeja, Vigona."

Znao je za Vigona. Nije ga upoznao, ali zna ga po glasu. Bojao si je lice crveno i jeo je isključivo svježu kredu. Navodno je prilično staložen tip. Ili je to barem postao nakon što si je dao kirurški ugraditi džepni sat u nadlakticu. "Da, da. Što je s njom?"

"Iz pouzdana sam izvora čula kako joj je djed još prije dvije-tri godine ostavio ogromno nasljedstvo, i to samo njoj. Brat nije dobio ništa."

"Vigon nije ništa dobio? Zašto?"

"Navodno nije ni znao za njega."

"Nije znao da Passorija ima brata blizanca? Kako je mogao ne znati?"

"Nemam pojma. Ludo, ha?"

"Dobro, ali... Ako je dobila nasljedstvo, zašto radi u ovom mučilištu?"

"Upravo tako! Da meni netko ostavi bogatstvo, ja bih pobjegla odavde i više se nikad ne bih vratila. Naravno, posjećivala bih prijatelje," reče mu to škakljajući mu uho. 

"Da... daj, nemoj... ovaj, što ona kaže?"

"Pitala sam ja nju."

"I?"

"I ništa. Počela je krvariti iz nosa. Obilato."

"Bože, je li zdrava?"

"Ivek, zar me nisi slušao? Cura očito nije zdrava."

"Da, valjda..."

"Ah, moram ići. Posao, posao. Ako nešto čujem, javit ću ti, dobro?" Razbarušala mu je kosu i namignula mu zavodnički prije nego mu je okrenula leđa i nastavila svojim putem. No glava pamučnog goveda koja joj je visila s ramena bila je okrenuta prema Ivanu i njemu se učini kako te sablasne oči zure u njega. Odmjeravajući ga.

"Hvala, Atula." Atula je bila vrlo simpatična žena na jedan neprirodno perverzan način. I rado je očijukala s muškarcima, što je pokazivalo koliko je samosvjesna. Ivan joj je izgleda bio osobito drag. On je morao priznati da bi Atula s oba uha bila vrlo privlačna žena. Možda je imao previše predrasuda zbog njenog izgleda, no ipak, kruže priče o tome kako je izgubila to uho.

Navodno je imala momka koji je imao prilično izopaćeno poimanje ljubavi pa joj je radio razne... stvari. Stvari koje su uključivale žongliranje. I žonglere. Navodno je ona u tim stvarima iznimno malo uživala pa je poticala svoga momka da dade svojoj mašti oduška. I navodno je bila njena ideja da joj odreže uho. I to nožem. Samo što joj je odrezao krivo. Navodno. Zatim je ona za osvetu njemu odrezala – mnogo toga. I navodno je svoj upečatljivi modni detalj od crknutog goveda ukrala od njega.

Bio je svjestan da nije u poziciji biti izbirljiv prema ženama, ali Atula je bila jednako odbojna koliko i privlačna, i pri pomisli na nju osjećao se nekako... sam sebi strano.

Onaj Noraal je tako revno radio za svojim terminalom. Čak je i to radio uzdignuta nosa. I kako on može raditi tako brzo kad se svi ostali vuku kao tulipuževi, čekajući vječnost da se ispiše nekoliko bijednih redaka? Valjda želi pokazati kako on može raditi sve sam, bez upotrebe strojeva, čak i ako za to koristi strojeve.

Je li to moguće?

Ma nije. Samo glumata. I to radi tako da uopće ne privlači nikakvu pažnju na sebe. Čime samim po sebi privlači pažnju na sebe. Kako mu idu na živce takvi ljudi. Pogotovo ovaj.

Blokovi protokola pojave se na njegovu Rakkanis terminalu. Napokon. Po glasovima kolega oko sebe zaključio je kako se i kod njih stvari pokreću. Ipak ćemo nešto obaviti danas. Valjda problem onda nije bio tako ozbiljan. Ipak bi ga zanimalo što se to točno dogodilo. 

Bolje je ne biti previše znatiželjan.

 

Već dva sata radi bez predaha. Još nijednom nije trepnuo. Bole ga leđa. Uvijek se, dok se zadubi u posao, previše nagne prema terminalu pa ga zaboli tamo dolje. Protegnuo bi se on u svome sjedalu, ali ako ga šef Topaz slučajno ugleda – a sigurno gleda, motri, vreba – mogao bi zaključiti, bez da sebe previše prisiljava na to, kako je njegovom podređenom dosadno ili kako se zabavlja kada bi morao raditi.

Uspravio se u sjedalu. Malo je napeo leđne mišiće. To je bolje.

Ivan nije bio tip čovjeka koji bi se žalio. Znao je da bi moglo biti mnogo gore. Većina njegovih kolega uvijek se žali kako im ne valja ovo, kako im nedostaje ono, kako bi radije bili negdje drugdje, kako bi željeli da im kolege češće stradavaju u blagim nesrećama kako bi oni mogli brže napredovati. Ne Ivan. Za razliku od većine ljudi, nije se nadao boljemu jer je ovaj posao i bio bolji od svega što jednog siromašnog momka poput njega može spopasti. Zato je cijenio ono što ima, makar je bio i svjestan koliko ovo mjesto nije prilagođeno podržavanju života, ljudskog ili nekog drugog. Većina ljudi nazvala bi ga kratkovidnim i neambicioznim, i iako bi to bio prilično dobar opis njegove osobe, on je sebe radije zvao zadovoljnim.

Otkad je zaposlen u Toxi-Koli, u kratkome je roku napredovao od čistača-bilježnika-dostavljača-čistača do operatera-dostavljača-bilježnika, što i nije unaprjeđenje u punom smislu te riječi, ali nije ni korak natrag. I nikada mu plaća nije bila smanjena više nego svima ostalima, a to i nije tako malen podvig. 

Njegovo radno mjesto na kojem je veći dio dana također nije tako loše. To je ogromna operativna dvorana, duga i široka najmanje pola zarata, a visoka vjerojatno i više. Dva divovska valjkasta stupa protežu se središnjom linijom dvorane. Ti stupovi su umreženi u kompleksnu čeličnu konstrukciju nad glavama zaposlenika na tlu koja se granala u šetališta ispred ureda na gornjim katovima i dva ukrižena mosta koji spajaju dvije suprotne strane dvorane na najgornjem katu, gdje pretendenti za bogove obitavaju, kako se vjerojatno ne morali mučiti hodanjem uz rub prostorije kada požele prijeći u nasuprotni ured. A nerijetko može vidjeti kako netko stoji s tih mostova i gleda. Promatra svoje robove. Uvijek bi bili predaleko da im vidi lica – a lica ionako ne bi znao povezati s imenima jer su imena tih velikana također uglavnom nedostupna masama koje nešto više od te nedostupnosti nisu ni zaslužile – a izbliza ih također nikad nije vidio. Malo tko jest.

Bila je to prevelika čast stajati licem u lice sa šefovima svih šefova.

Iznad njih su se nalazili ogromni, visoki prozori koji su sezali sve do ruba svoda kojeg su podupirali divovski stupovi. Kroz prozore je ulazilo danje svjetlo koje se u bezbrojnim zrakama probijalo kroz isprepletenu čeličnu mrežu i osvjetljavalo čitavu prostoriju i njene stanovnike. Pod određenim kutem mogla se čak vidjeti i bjelina neba. Prozori imaju mehanizam koji prije zalaska Sunca preko njih navlači ogromne zaštitne zasune od titana.

U ovoj se tvrtki sve radi u velikom stilu.

Na dnu te dvorane radi Ivan. On sjedi veći dio dana za jednim od mnogobrojnih operativnih stolova s Rakkanis terminalima koji su naslagani u nekoliko dugih kolona. Ipak, svi ti stolovi ispunjavaju jedva polovinu površine. Ostatak čine ljudi. Ljudi u hodu, ljudi u bijegu, ljudi koji nose i prenose nešto, ljudi koji zaobilaze ljude, ljudi koji guraju nešto, ljudi koji vuču nešto. Ljudi u pokretu. Ovdje je uvijek vrlo dinamično. Uvijek netko hoda, poskakuje, žustro raspravlja, prolijeva ulsu po podu, struže, cvili, srče, boja malene stupiće koje zatim uklanja, prenosi nekakve nepoznate strojeve i bizarne spremnike, viče i urla, podmeće nogu drugima, navlači užad, reže užad. Ponekad zna proći i pokoji saroskarabej iz Administracije, a jednom je ovamo zalutao i karlanski kljunaš. I ne, nije to bilo samo jednom.

Teško je bilo dokučiti što ti silni ljudi rade, zašto to rade i ima li to bilo kakve veze s onim što se u ovoj tvrtki radi, a to je proizvodnja Toxi-Kole. Doznati funkciju svega toga prometa bilo je nemoguće i nepoželjno. Mogli ste nagađati o tome, ali od toga vas samo zaboli glava.

S dvije suprotne strane operativne dvorane na tlu nadovezivao se po jedan široki hodnik koji omogućuje velik protok ljudi. S toliko mnogo prostora sa svih strana, čovjek se osjeća gotovo kao pod otvorenim nebom.

Ispisivao je protokole. Grafograf je bučno i bez žurbe otiskivao Ivanov rad, dajući mu priliku da malo kvrcne staljenim zglobovima svoje ruke.

Kvrc! To je bolje.

Posljednja stranica bila je ispljunuta iz grafografa i baš kad se Ivan krenuo otisnuti na daleki put do Administracije, Računovodstva, Poluadministracije, Trokutnog računovodstva te Centra za distribuciju protukontrolnih protokola kako bi svatko dobio svoj primjerak, uši mu probije neugodno poznati zvuk. Škripanje razglasnog sustava kada se pokreće bilo je bolno, čak i ako ste bili gluhi, a imunitet na to još nitko nije razvio jer se tonalitet zvučnika stalno mijenja i parira svakoj ljudskoj prilagodbi.

Gotovo ljudski glas prolomi se čitavom dvoranom. "OVDJE GOVORI IZVRŠNI PODDIREKTOR PREDPROIZVODNE SEKCIJE SEKUNDARNOG PROIZVODNOG POGONA TOPAZ. NEKA SE SLUŽBENICI GRUPACIJE F7 SMJESTA ZAPUTE U SOBU ZA SASTANKE. PONAVLJAM, NEKA SE SLUŽBENICI GRUPACIJE F7 SMJESTA ZAPUTE U SOBU ZA SASTANKE. KRAJ OBJAVE." Tada su zvučnici još zastrugali u znak prekida.

A onda su se ponovno uključili. Ivan, kao i mnogi drugi, pokrio je uši. "HVALA," reče glas. I to je onda bilo to.

F7. To smo mi. Protokoli će morati čekati. Njegovi kolege i on digli su se i krenuli ususret svome ljubljenome šefu. Ivan je iskoristio priliku da se malo protegne. Suris je nešto nerazumljivo opsovao, a Morena je izrazila nadu da ovaj sastanak bude ispunjen nedostatkom svega onoga čega nije nedostajalo na posljednjem takvom sastanku. Iako čvrsta cura, Morena jednostavno nije mogla dobro podnijeti sofisiticirane insinuacije šefa Topaza glede uloge jedne voluharice, koja je ostala neimenovana, u braku njenih roditelja. 

Svi su se obeshrabreno vukli prema svome cilju. Bilo je to čudno vrijeme za sazivanje sastanaka. Obično bi se takve stvari obavljale na početku radnog vremena. Da se nije nešto ozbiljno dogodilo? Ili još bolje pitanje: da se nije dogodilo nešto ozbiljno za što oni nisu ni približno odgovorni, a za što bi mogli biti smatrani apsolutno i bez ikakve sumnje odgovornima? Sve je ovdje moguće i bolje je jednostavno brojati crne i bijele kvadrate koji su činili repetitivni uzorak parketa sve dok se to nešto i ne dogodi.

Stigli su do sobe. Imala je broj 887.4. Pokraj vrata nalazila se malena niša u zidu koja je bila gotovo u potpunosti ispunjena karticama s prijedlozima kako se obračunati s ljudima koji kupuju maramice uz tvrdnju da ih žele učiniti vlažnima, a zapravo ih žele učiniti tek neznatno vlažnima i onda ih upotrijebiti u natjecanju veslačkog kluba kojeg bezuspješno nagovaraju da naziv promijeni iz Osporena voda u Suha velemaramica, a koji svoje primjedbe na veslački odnos prema maramicama i pojavama koje s maramicama i pticama koje sliče maramicama nemaju mnogo, iako bi to pod svaku cijenu trebale imati, ispisuju na kartice kojima je prenatrpana niša uz vrata nešto dalje niz hodnik. 

To je imalo veze s činjenicom da je soba 887.4, osim što je to soba za sastanke, i soba za suzgud. Suzgud je pomalo neobična aktivnost manje grupe ljudi zaposlenih u Toxi-Koli. To je po svoj svojoj prilici hibrid između športa koji je uključivao odijevanje drugih ljudi u očuvane dijelove ormara koji nikada nisu bili u kontaktu s vulkanom ili nečim što ima oblik vulkana i intelektualnog natjecanja koje je uključivalo križaljku, nenametljivu šipku od pročišćenog kositra, čašu prokuhanog leda i besperspektivni drveni disk nedovoljno sumnjivog porijekla. Riječ suzgud nije imala baš nikakva značenja. Izmislili su je neki zaposlenici kako bi skrenuli pažnju na problem prevelikog zanimanja za tu športu nesličnu aktivnost čiji pobornici zasigurno imaju ozbiljne duševne probleme koje bi trebali rješavati popularnim alkoholnim pićima, a ne suzgudom. 

Ušli su u sobu složno, tjerajući jedni druge da pođu prvi. Šef Topaz ih je tamo čekao na malenoj platformi koja mu je davala dovoljno visine da se osjeća superiorno u odnosu na svoje podanike. Bio je odjeven kao i uvijek. Smeđe odijelo od jeftinog pralana, crna kravata, siva košulja, tamnosmeđa kosa savršeno počešljana i oblikovana, bez ijedne vlasi na krivome mjestu, sitne štakorske oči, crne mokasine koje su ispolirane reflektirale toliko svjetlosti da bi čovjek koji bi mu kojim slučajem s najvećom poniznošću stao lizati cipele lako oslijepio. Broj takvih je malen, a njihova su imena opasni uroci kojima baratati mogu samo najsposobniji.

"Dobar dan," reče Topaz svojim blagim ženskastim glasom koji još nikada do sada nije izgubio na svojoj jednoličnosti. I ljigavosti. Ispod te artikulirane sladunjavosti ležala je uvijek prezriva hladnoća od koje čovjek dobije neugodan okus u ustima, sve oko njega postaje tamnije, a sebe nađe kako ne može mirno stajati na jednome mjestu.

"Dobar dan, gospodine izvršni poddirektore," odjeknu svi u nesinkronom zboru dok su mnogi samo otvarali usta.

"Vidim da vam je trebalo čak pet minuta da dođete ovamo. Ali dobro, bolje se valjda od vas i ne može očekivati," obrati se svojim tiho-pjevnim glasom i plitkim smiješkom kojim namjerno želi loše prikriti svoje otvorene uvrede. "Pa počnimo onda. Prošloga su se tjedna neki zaposlenici žalili kako su radni uvjeti u tvrtki neprimjereni obimu posla kojega obavljaju. Ja sam te primjedbe vrlo ozbiljno shvatio i prenio ih višoj instanci na detaljno razmatranje. Pridodao sam, naravno, preporuku za trenutnim otpuštanjem dotičnih radnika. Stoga, ako ste primjetili da netko od vaših kolega izbiva danas, to je zato što su im jučer uručeni dokazi. Naravno, bili smo posve korektni i naredili istragu o eventualnom neprimjerenom ponašanju tih radnika, sada bivših, kako bismo vidjeli ima li osnove za kazneni progon bilo koje vrste. Krađa uredskog pribora, oštećenje opreme, zlostavljanje zaposlenica ili uredskog pribora i slično.

Nadalje, čujem kako među vama kruže priče o navodnoj inspekciji Vaarlanskog odbora Skriptoruma u Toxi-Koli. Kako su inspektori u tajnosti proučavali djelatnosti svih odjela, odnose među i prema radnicima, tokove novca, imovinski status pojedinih zaposlenika, nešto što bi ukazivalo na bilo kakve nepravilnosti u poslovanju. Ovdje sam da vam kažem kako su sve te glasine u potpunosti istinite. Zaista smo bili predmetom inspekcije Vaarlanskog odbora i zaista je netko odavde... dojavio kako je takva inspekcija ovdje potrebna. Naravno, dobri ljudi nisu našli baš ništa i čak su se ispričali direktorima zbog takvog narušavanja integriteta ove tvrtke. 

A što se tiče osobe koja je širila laži o vlastitoj tvrtki, vlastitoj obitelji... posve sam siguran kako se ona sada..." Zastao je. Odjednom neznatno proširi svoj ljigavi osmijeh. "Nije bitno."

"Grupacija F7," nastavi on, "ovoga mjeseca nije dala neke impresivne rezultate. Štoviše, bili ste krajnje prosječni. Nisam zadovoljan i svoje sam nezadovoljstvo prenio višoj instanci. Žustro sam im sugerirao da donesu mjere kojima će vas dodatno... motivirati. Da.

Nažalost, ima nekih koji smatraju kako radite dobro. Pa su vam zbog toga čak odlučili dati plaćeni slobodan dan."

Žamor oduševljenja proširi se sobom. Nitko nije očekivao ovakavu nevjerojatnu velikodušnost.

"Srećom," nastavi Topaz prigušivši žamor, "razgovarao sam s njima i uvjerio ih kako vam je slobodan dan zaista nepotreban. Suvišan čak. Ne, ne morate mi zahvaljivati."

Oduševljenje je u žurbi napustilo sobu.

"No nastavimo s našim poslom. Gospođica Rngarda?"

"Da?" javi se Iona.

"Proučavao sam vaše rezultate. Bijedno, zaista bijedno. Mislim da biste zaista trebali razmisliti o otkazu prije nego što se ova tvrtka upusti u gnjavažu s vašim otpuštanjem. Jer prema ovome što vidim," reče smijuljeći se i gledajući u nekakve papire, "to je zaista samo pitanje vremena. Onda, gospodin Gyarälapois?"

Ridion mu odgovori.

"Nekada ste vrlo obećavali. Ali od obećanja se ne živi, zar ne? Iako mi se čini da ćete upravo vi to uskoro i morati. Da. Gospodin Dmitar?"

Ivan se sav stresao dok je njegovo ime izašlo iz usta toga stvora. "D-da?"

"Vi zaista ne težite ničemu osim vlastitoj osrednjosti, zar ne? Tužno je kad za ovakvu uglednu tvrtku rade ljudi koji prosječnost čine samo još... prosječnijom."

Iako je znao da od ove spodobe ne može očekivati ništa osim najzlobnijeg ponižavanja, svejedno se uzrujao na ovo najnovije ponižavanje, razmišljajući pritom može li nešto biti prosječnije nego što već jest. Kao da je to bitno. Nedostatak semantičke vrijednosti bio je popunjen raskošnom zlonamjernošću. Izmislio je novu uvredu samo za njega. Ivan se osjećao užasno. Mrzio je sebe što je tako osjetljiv.

Topaz je redao njegove kolege, servirajući im uglađene uvrede i suptilne dvoznačne natruhe o neizbježnom gubitku zaposlenja, dižući sa zadovoljstvom razinu bijesa u sobi s nadom da će mu netko dati povod da danas uruči nekoliko otkaza.

Došao je do Noraala. "Gospodin Enthinyamü?"

"Ovdje," odgovori on ponosno.

Topaz se zagleda na trenutak u papire, a onda ponovno digne pogled prema Noraalu. "Nije loše, nije loše."

Noraal kimne arogantno u znak potvrde Topazovih riječi, dajući jasno do znanja kako drugačije nikako ne bi moglo biti. Ivan je skoro poludio na mjestu gdje je stajao. U sekundi se toliko razljutio da se jedva suzdržavao da se ne obruši na tog prokletog prevaranta. Čovjek je ovdje tri dana – tri dana!! – i već prima pohvale za svoj spektakularan rad. Sada je sve bilo jasno. Ako je postojala ikakva sumnja prije, sada je više nema.

S tim tipom definitivno nešto nije u redu.

Topaz je konačno završio sa svojom revizijom. Naravno, samo je Noraal primio pohvale, a svi ostali otrov ove zmijetine na platformi. Kod jednoga je čak otišao tako daleko da mu je predložio da počne kupovati odjeću i prestane ju sam izrađivati od odbačenih zavjesa.

"Još bih dotaknuo jednu temu. Bilo je danas neke pomutnje glede smanjene procesorske snage pa je čak i produktivnost morala trpjeti. Kruže razne glasine pa ih želim sasječi u korijenu. Sve je to bilo sasvim bezazleno, radilo se o malome nesporazumu koji je nažalost prekasno primjećen. Uglavnom, ono što želim reći jest to da se to vas ne tiče i da će svatko – ali baš svatko – biti otpušten ako će postavljati daljnja pitanja. Sve jasno?"

Mrmor prisutnih se oglasi u znak razumijevanja.

"Odlično. Doviđenja." Topaz nije gubio vrijeme, nego je sišao s platforme i krenuo prema izlazu probijajući se kroz svoje nedostatno utučene zaposlenike mahanjem ruke ispred sebe. Držeći se kao da su svi osim njega u sobi kužni, izjurio je kroz vrata i nestao, dajući napokon svima prisutnima priliku odahnuti i hitro započeti misli o bilo čemu drugome, samo ne o ovome što se ovdje dogodilo, kako bi sljedećih nekoliko dana mogli što bolje izbjegavati noćne more koje bi najvjerojatnije sadržavale velike količine nazubljenih trokolica sa gušterskim osmijehom odjevenih u odijelo od smeđeg pralana i smrtonosno oštre formulare za nabavu formulara za nabavu nazubljenih trokolica sa gušterskim osmijehom odjevenih u odijelo od smeđeg pralana kojih, na osobnu žalost, nikada ne može biti dosta.

Ivan ima iskustva s noćnim morama.

Svi su počeli izlaziti iz sobe. Ivan se nije želio gurati kroz ljude koji su gorljivo željeli prionuti poslu, bilo da je to zbog toga što su prijetnje svoga omiljenog šefa shvatili kao poticaj da umnogostruče svoje napore, bilo da je to zato što će im se nakon ovakvog tretmana ostatak dana njihov posao doimati poput ugodne razonode, imajući stalno u prikrajku svoga uma svježe potvrđenu činjenicu kako stvari mogu biti mnogo, mnogo gore od zatupljujućeg sjedenja za Rakkanis terminalom.

Dok su izlazili, mogao je čuti oprezno tiho mrmljanje svojih kolega. Bilo je to uobičajeno negodovanje kakvo je često pratilo ove sastanke, sežući od klasičnog "Prljavi štakor" pa preko želja da se šef Topaz ili barem njegov veći dio upotrijebi za vježbanje amaterskog zubarstva ili otorinolaringologije i napokon do otrcanih prijetnji ubojstvom i sodomijom.

Ivan se zato prepustio svojim mislima. Nije mu bilo jasno što je bila svrha svega ovoga. Odvući ih naglo s posla kako bi s njima održao isti onakav sastanak kakav imaju po redovitom rasporedu. I na sljedećem redovnom častiti će ih istim otrovom kao i maloprije, istim kao i na svakom drugom sastanku. To je jednostavno bilo besmisleno, čak i za šefa Topaza.

Nešto je ipak bilo drugačije. Ubacio je na kraju onu primjedbu o problemima u Središnjoj jezgri. Kao nešto čega se tek u tome trenutku sjetio. No Ivan je imao osjećaj da je Topaz tek želio ostaviti dojam kao da se radi o nečemu marginalnom, a zapravo je to bilo nešto što ga je jako zabrinjavalo. Štoviše, ta napomena o Središnjoj jezgri vjerojatno je bila svrha cijeloga sastanka! Nije moglo biti ništa drugo.

Osim možda da pohvali ono smeće Noraala. Ivanova antipatija naglo je prerasla u plamteću mržnju. Sam se sebi čudio zbog toga. Inače ne zamjera mnogo ljudima, čak ni onima kojima zamjerati ima mnogo.

Ne, problemi u Središnjoj jezgri bili su razlog. Samo zašto se pokušao minorizirati problem na kojeg već sutra ionako nitko ne bi mislio? Mora da se tamo dogodilo nešto ozbiljno. Ali što je moglo biti tako ozbiljno ako se riješilo za nekoliko sati? I je li problem uopće bio u Središnjoj jezgri?

Njegovi su mu instinkti govorili da je u pravu. Ivan spada u tip osobe koja bi rado rekla kako uvijek vjeruje svojim instinktima, no istina je kako s time ima vrlo malo iskustva. Instinkti su nešto čime nikada nije dobro ovladao. Iako nikada nije ni osjećao potrebu učiniti nešto takvo.

Stoga mu je sljedeća misao bila da po prvi put prihvati neki Topazov savjet i sve zajedno zaboravi. Od razmišljanja o tome neće postati pametniji, ali bi svakako mogao postati nezaposleniji, pogotovo ako bi počeo razmišljati na glas.

Nije ni primjetio da je ostao sam u sobi. Eto što čovjeku donosi razmišljanje.

Mora se vratiti na posao. Danas su svi potrošili vrijeme na bezvezarije. Baš je krenuo istupiti na hodnik, kad je krajičkom oka spazio nešto. Gotovo mu je promaklo. Kao i svima ostalima. Na podu je ležao list papira. Prvi mu je impuls bio da to ignorira, ali onda pomisli da bi moglo biti važno. Nekome. Možda. Sagnuo se i pokupio ga. Nekakav dokument? Na vrhu je pisalo: "Finalni transfer zemljišta." Zvučalo je preuzbudljivo pa je zaključio da pripada šefu Topazu. I bilo je na podu pokraj njegove kraljevske platforme. 

I sad bi on to trebao vratiti. To je značilo obratiti mu se osobno, a to je značilo nevolju i stres.

A da jednostavno ostavi glupi papir na podu gdje ga je i našao pa neka mu netko drugi to vrati? Netko tko nije on. No što ako netko shvati da je on našao dokument, a nije ga vratio nego ga bacio natrag? Ova tvrtka ima oči i uši posvuda, naslušao se priča. I bio im je sklon vjerovati. A ako i nitko ne dozna, mogli bi svi njegovi kolege stradati. I on. Jer ako se radi o važnome dokumentu i ako ga na kraju nitko ne nađe, Topaz bi vjerojatno shvatio gdje ga je izgubio i optužio sve njih za krađu, nemar, nesavjesnost, urotu i tko zna što još.

Dovraga!

Istrčao je na hodnik u potrazi za šefom Topazom. Nije ga vidio u smjeru velike dvorane. Okrene se na suprotnu stranu i spazi ga. Kretao se dalje niz divovski hodnik. Ivan potrči za njim.

"Ehm... gospodine... gospodine Topaz!" dozivao ga je oprezno kad mu je došao s leđa.

Ovaj stane na mjestu, ali ne okrene se. "Da?" reče, još uvijek pokazujući leđa. Tada se okrene kretnjom kojom je dao do znanja kako to radi iznimno nevoljko. Umorni, netolerantni pogled šefa Topaza u trenu ga je učinio nervoznim.

"Ovaj... ja... našao sam ovo na podu i... hm... ne znam je li to vaše. Vjerojatno je."

"Hm? Ah, valjda mi je ispalo. Hva-" Stao je usred riječi čim je bacio pogled na dokument koji mu je vratio. Topaz je rijetko mijenjao izraz lica i nije ga bio sposoban značajno promijeniti. No sada ga je promijenio do maksimuma. Njegove su se sitne oči razrogačile. Njemo je buljio u taj komad papira kao u duha. No tada digne pogled prema Ivanu. Ivan se naježi. Pogled je bio nekako... ispitivački. Te su ga sitne oči odmjeravale.

"Je li sve u redu, gospodine? Jesam li... ovaj, trebao sam vam vratiti to, ne?"

Nije odmah odgovorio. Samo ga je promatrao praznim pogledom. "Svakako. Sve je u redu. Vratite se na posao, gospodine... Dmitar, je li?" Glas mu je postao nekako... ljubazan.

"Tako je."

Topaz se bez riječi okrene i nastavi svojim putem.

Ivan se također okrene i krene vlastitim putem, samo što je bio krajnje uznemiren ovim krajnje uznemirujućim susretom. Drugačiji i nije mogao biti, znao je to od početka. No to mu nije pomagalo protiv osjećaja ledenoće koji mu je puzao niz kralješnicu.

 

Kvrrrrc... kvrc... ššššššš.....

"... i vraćamo se u emisiju s našim novim gostom. Dragi slušatelji, s nama je u studiju gospodin, pardon, profesor Qualy Hrgis Mitu Kontonduura. Dobro došli, profesore." 

"Hvala vam lijepo, Efis. I želim se zahvalit-"

"Da, da, stignete to. Recite, profesore, čega ste vi to točno profesor?"

"Oh, ja sam profesor Ektlaŕdre."

"I sumnjao sam da ste baš to. A što je to Ektlaŕdra?"

"Ektlaŕdra? To vam je upravo drevna znanost koja se bavi isključivo proučavanjem pojava koje su prouzrokovane varijabilnim čimbenicima nespecifičnih anomalija pojedinih podskupina prirodnih akumulacija neprirodnih pojava prouzročenih jednom vrstom nestabilne mješavine kemijskih elemenata čiji učinak ima utjecaj na ljude koji nemaju na leđima izrasline u obliku mačaka ili rabljenih čajnika, iako bi to prema Ektlaŕdri najvjerojatnije mogli imati, a ta mješavina je direktno povezana s nekoliko vrlo važnih rupa u zemlji koje su iskopane tek nedavno na zasad još nelociranim lokacijama, a nije u nikakvoj, i to moram naglasiti, nikakvoj vezi s relativno velikim komadićima drva čija se ornitološka vrijednost zadržava tek u granicama empirički nepotvrđenih otkrića zraka iznimno, iznimno mlake temperature."

"Mlake temperature, znači?"

"Tako je."

"Tada ćete nam jako dobro doći pri našem velikom problemu kojeg je načela jedna od naših vjernih slušateljica. Zove se... samo malo, aha, evo... Zove se Lnaxa. Nadam se da sam dobro izgovorio, Lnaxa, ako nas slušaš, a slušaš sigurno, zar ne? Zar ne?"

"Mislim da vam ona ne može odgovori-"

"Ha, ha, ha, naša nas je draga Lnaxa upoznala s ovim problemom i to ne tako što nam je pisala, ne. Ne, ona se potrudila i poslala nam žau-kocku sa snimkom kojom nam se obraća. To nas, dakako, navodi na zaključak kako je Lnaxa iznimno nepismena, a ako ćete suditi prema njenom glasu kao ja, onda je i prilično ružna i najvjerojatnije bez obuće. E, pa, dragi profesore Kontonduura, sada ću vam pustiti snimku. I našim slušateljima, naravno. Pozorno slušajte kako bismo vi i ja mogli što bolje pomoći Lnaxi. Spremni?"

"Spreman. Pustite."

"Evo ga..."

"Dragi Efise, zovem se Lnaxa i tvoja sam vjerna slušateljica. Pratim tvoju emisiju već sedam godina, a počela sam nakon što mi je moja najstarija sestra lagala da su ju pojeli er-vukovi. To je bilo jedno vrlo teško razdoblje za mene i tvoja emisija davala mi je snagu da prebrodim te turobne dane pune izazova. Jer, znaš, nakon što mi je lagala, sestru sam pozvala k sebi na razgovor, ali nije se željela odazvati. Napokon sam odlučila ja otići k njoj i riješiti cijelu stvar. No kada sam došla, nje nije bilo. Vratila sam se kući i našla u njoj nikoga drugog nego moju najstariju sestru kako nekakvim ogromnim škarama reže moj omiljeni pladanj. Ja sam ju upitala zašto to radi, a ona je rekla zato što ju nisam pozvala k sebi u posljednje vrijeme i jer nemam dobre čaše u kući. Ja sam joj rekla da ju jesam pozvala, a ona je meni rekla da ssssnjjjjjjjjaaaaaaaaaaammmmmmm..."

"Dobro, ovaj dio je prilično naporan. I nema veze s našom temom pa ćemo malo ubrzati. Evo, sad će..."

"... zzzzffiiiiiiit i onda su ju na kraju zaista pojeli er-vukovi. Zapravo, bio je samo jedan i taj je neposredno nakon toga umro. Ali ne šaljem ti ovu poruku zbog toga, nego zbog događaja koji se odvio u mojoj kući prije nekoliko dana i koji me strašno potresao. I još me uvijek potresa. Vidiš, ja živim zajedno sa svojom mlađom sestrom u okrugu Ssonasi i iako je prilično starija od mene, sve ove godine ostale smo jako bliske. Dijelimo sve osim kruha i čarapa, i mnoge smo nevolje prebrodile zajedno. Ali ovo što se dogodilo toliko nas je uznemirilo da nam ni naše zajedničke snage ne daju dovoljno hrabrosti da se s time nosimo.

Sve je počelo u noći. Pripremala sam se za krevet, češljajući svoju kosu i tresući čađu iz čarape koju sam našla u šumi toga dana, kad začuh zvuk. Bio je to neobičan zvuk, ne znam kako bih ga točno opisala. Bio je vrlo... vrlo... neobičan. I čudan. I odmah sam znala da nešto nije u redu. Pa sam otišla spavati. No usred sna ponovno sam čula taj isti zvuk. Odmah me probudio i više nisam mogla zaspati. Odjenula sam odmah svoj krzneni plašt i krenula prema sobi svoje sestre. Na putu sam ponovno čula taj zvuk, ovoga puta glasnije. Prepala sam se i ubrzala korak. Sasvim slučajno sam opazila na sagu u hodniku rupu koju je napravila moja nesmotrena mlađa sestra vađenjem komadića poda kojim se željela igrati. Nisam kucala, nego sam odmah ušla u sestrinu sobu. Ona je, kao uvijek, spavala na podu jer joj je krevet bio pretvrd još otkada je u njemu pokušala prokuhati svoju noćnu komodu. Čvrsto je spavala i očito nije čula ono što sam ja čula. Ili možda jest čula, ali nije tome davala preveliku važnost. Ili je mislila da je čula kako dolaze prodavači kolača koje je prevarila za jedan ognar nekoliko dana prije pa je popila jednu od onih tableta koje joj daje onaj neugodni iridij-liječnik koji nas stalno pokušava uvjeriti da svu svoju imovinu oporučno ostavimo njemu kao zahvalu što nas gotovo nikada nije zarazio nijednom relativno opasnom bolešću i što nam nikada nije naplatio lijekove koje krade od obližnjih nosača ovaca... Ma nije bitno. To sam barem mislila prije nego što sam ju probudila. Svoju sestru, hoću reći. Probudila sam ju i ona me odmah napala što sam ju probudila. Nije voljela ni kad bih ušla u njenu sobu, a kamoli kad bih ju došla buditi. Iako, iskreno, nikada nisam ni bila u njenoj sobi. To mi je tada bio prvi put, koliko se mogu sjetiti.

Kad me prestala udarati po rebrima, objasnila sam joj da sam čula nekakav zvuk. Odmah se ukočila od straha. Pomislila je ono što sam i ja prvo pomislila, znate, da su u kuću uspjeli ući kartĥatomasuri. Ja sam ju odmah uvjerila kako je to nemoguće, ali i da sam uvjerena kako nešto nije u redu. Zajedno smo izašle iz sobe i spustile se u prizemlje... ah, da, nas dvije spavamo na katu... da, a ona je uzela u ruke nekakvu divovsku sjekiru koju do tada još nisam vidjela. Malo me začudilo da ona ima takvo nešto. No, uglavnom, sišle smo dolje i upalile bak-krabur koji je visio u dnevnoj sobi i ugledale... Joj, Efis, da znaš kako smo vrisnule. Moja je sestra počela mahnito mahati rukama i zamalo mi je odrubila glavu tom svojom sjekirom. Srećom, samo me balčakom udarila u trbuh pa sam se počela presavijati od boli na podu. Tada mi je pomogla ustati, iako sam joj govorila da me ostavi dolje jer zaista nisam mogla stajati od silne boli. No ona je bila uporna i nije željela sama stajati pred tim... tim.

Znate, donji se kat sastoji uglavnom od kuhinje i dnevnog boravka koji su odijeljeni zidom. Upravo se taj zid pomaknuo sa svoga mjesta i počeo se kretati dnevnim boravkom i... o, Bože... i pomicao je pokućstvo. Stavio je stari naslonjač u kojem je moja sestra uvijek voljela gledati kroz prozor u jedan kut sobe i okrenuo ga prema polici s knjigama, a stolić za kojim smo uvijek pijuckale ulsu stavio je... stavio je... šmrc... pokraj ulaznih vrata! A tamo ga nikada nisam željela!

A tada nam se obratio. Rekao je da se zove Medenozlatnik i baš u tome trenutku moja je sestra bacila svoju sjekiru prema njemu. Pritom me porezala po mom lijevom ramenu, ali ipak ga je uspjela pogoditi. No sjekira se odbila od Medenozlatnika i smrvila vazu koju je naša prabaka sama izradila od iznutrica životinje za koju je mislila da je medvjed, ali kasnije se pokazalo da nije. Medenozlatnika udarac uopće nije omeo i on se nama ponovno predstavio, dodavši kako mu je drago što smo dobile čast upoznati ga i kako se nada da ćemo u budućnosti jako dobro surađivati. A tada je počeo... jih... tada je počeo preskakivati uže.

A to uopće nije bilo naše uže!!

Nas dvije smo to gledale, zaleđene na mjestu, izbezumljene od straha. Nismo znale što bismo, samo smo promatrale ukopane na mjestu. A tada je napokon prestao s preskakivanjem užeta i sjeo za stol koji nam također nije pripadao. Izvadio je iz svoga šešira hrpu papira i počeo nam objašnjavati prednosti osiguranja za prozore, krovove, podrume i smočnice. Naveo nam je posebnu ponudu osiguranja protiv napada kartĥatomasura, kao i ekskluzivnu ponudu police životnog osiguranja uz popust od čak pedeset posto.

Ali za popust smo morale sklopiti policu u roku od tri dana!!

I otada se to nastavlja. I nema kraja na vidiku. Efise, očajna sam. Očajne smo! Ne želi napustiti kuću. Medenozlatnik mi je već prodao šest polica osiguranja, a mojoj sestri sedam! Ne znam koliko ću to još moći izdržati. Želim običan zid, a ne tu... tu stvar. Ne želim više polica osiguranja! I želim svoje pokućstvo onako kako je bilo. Taj ga napasnik još uvijek premješta. To nije normalno. Išla sam na policiju, ali tamo su mi samo pokušali prodati protuprovalne naušnice i ukrali su mi ukosnicu za kosu. Molim te, ti si jedini koji mi može pomoći. Pomozi naaaaaaaaaaam!!! Ja neću...."

"No dobro, tu postaje zaista naporno. I nerazgovjetno. Ono glavno smo čuli. Pa, profesore Kontonduura, što vi mislite o ovome? Je li ovo što smo čuli istina ili se tu radi o jednoj psihotičnoj osobi kojoj bi trebalo sudski oduzeti pravo da raspolaže svojom imovinom?"

"Slušajte, ja sam znanstvenik i kao takav smatram da su svi ljudi psihotični, s izuzetkom mene i... još nekolicine ljudi koje sam upoznao u jednoj krčmi neki dan. No ono što smo ovdje čuli jest vjerodostojno jer je problem pokretnih zidova već dugo poznat znanosti, iako možda ne i široj javnosti. S tim se pitanjem intenzivno bavio jedan ugledni znanstvenik za kojeg vjerojatno također niste čuli, ali koji je na tom području učinio čuda. Radi se o doktoru Glogoni s istoka Nesske."

"O, pa čuo sam ja za njega. Nije li on otkrio postojanje sprave za mjerenje sira?"

"Pa... nije baš otkrio, ali svakako je dao najveći doprinos njenom razotkrivanju. To je zapravo i bio početak njegova pravog znanstvenog rada jer ga je to otkriće potaknulo da ostatak svoje karijere posveti pokretnim zidovima."

"Aha. I prodaju li svi pokretni zidovi police osiguranja?"

"Zapravo ne. Takvi su čak vrlo rijetki. Ova gospođa vjerojatno nije svjesna kakav raritet ima u kući. Ne, većina pokretnih zidova prodaje rabljenu robu poput starih dijelova nedostatno fermentiranih strojeva ili kostiju studenata prava koje nađu na svojim putovanjima. Nešto manji broj bavi se uslužnim djelatnostima poput podzemnog jedriličarstva ili skidanja kože s lopti. Istina je da se većina pokretnih zidova ne bavi bilo čime. Zapravo su vrlo pasivni, ne vole ništa raditi pa zato i često izazivaju netrpeljivosti u svojoj okolini. Mnogi ih najčešće nazivaju lijenima, ali to zaista nije prikladan atribut za njih. Oni su ono što sam sada rekao, pasivni. Nemaju naše svjetonazore i nemaju našu društveno indoktriniranu potrebu... raditi... bilo što.

Tako je barem za većinu, kao što sam rekao, a što se tiče ove manje skupine pokretnih zidova, njih također treba sagledati u širem antropološkom kontekstu. I povijesnom. Tek tada ćemo shvatiti što to njih motivira i što ih to točno odvaja od njihovih, da tako kažem, mirnijih kolega.

Doktor Glogona je nakon mnogo proučavanja najrazličitijih zidova diljem Nesske došao do zaključka kako se tu radi o jednoj skupini koja je žrtva predrasuda od strane različitih glodavaca, mrtvoga lišća, nekih određenih pojedinaca među mravojedima i čak nekolicine vrsta trstike. To je jedno vrlo zahtjevno područje znanosti koje je još u povojima i koje ne možemo proučavati zasebno nego tek kao dio šire discipline znanstvenog proučavanja. U tom smo se pogledu složili doktor Glogona i ja kada smo se sreli na jednome skupu o naplaćivanju sprovoda.

On mi je čak pomogao svojim mnogo bogatijim znanjem s toga područja pri pisanju moje znanstveno-popularne ploča-knjige koja je, eto, nedavno tiskana u čak nekoliko primjeraka. Radi se o djelu na kojem radim već nekih desetak godina. Knjiga se zove Denominacija rasta svinja u uvjetima oskudne proizvodnje bičeva u kojoj sam se pozabavio ulogom Ektlaŕdre u liječenju krastavaca od ovisnosti. Naravno, kada pišete o tome, ne možete ne pisati o zidovima i zidovima bliskim temama. I tu je, ponavljam, doktor Glogona bio neprocijenjiva pomoć." 

"Aha, i što bismo mi sada-"

"Ispričavam se, i samo bih još želio reći kako će se moja ploča-knjiga za nekoliko dana naći u prodaji po upola nižoj cijeni."

"Upola? Opa, čuli ste, slušatelji. Požurite prije nego vam te silne horde razgrabe posljednje primjerke. Dobro, sada smo se upoznali s problemom. Pa... što biste vi sada savjetovali gospodični Lnaxi u vezi s njenim problemom?"

"Em... pa ja bih joj toplo preporučio da uzme policu životnog osiguranja, ako već nije. To je uvijek mudar potez. Ja sam i sam uzeo jednu."

"Ne od nekoga zida, pretpostavljam, ha, ha?"

"Što? Ah, ne, od svoga šogora. On je agent jednog osiguravajućeg društva."

"Zar osiguravajuća društva još postoje?"

"Pa... čisto tehnički gledano, ne. Nije to pravo osiguravajuće društvo, to je više jedna... više jedna..."

"Što?"

"... klaonica."

"I to ste čuli na Radiju Kuli, dragi slušatelji, u emisiji Popodne s Efisom. Nadam se da ste nas pomno pratili, posebice Lnaxa kojoj želimo puno sreće s njenim zidom. A sada ćemo se malo odmoriti uz umirujuće riječi naših sponzora. 

"Je li vam dosta suhoće? Suhe ograde, suhe ruke, suhi prozori? Vašim brigama je sada kraj jer u Vaše domove stiže nevjerojatni blago zapaljivi..."

Klik.

"Što to radiš, zašto si ugasila?"

"Joj, mrzim te reklame, traju vječno. A moramo i raditi."

Zaista su morale raditi. I bilo bi zaista lijepo kada bi s time i počele. Bilo bi mu mnogo draže kada bi se te kantinske djelatanice više bavile dijeljenjem hrane vojski izgladnjelih službenika, a manje okretanjem gumbi na tom glupom radiju. Turo, pozamašni kuhinjski pomoćnik sumnjivih higijenskih navika nije imao ikakvu namjeru činiti bilo što što bi izlazilo iz okvira njegove profesije, a to je stručno istovarivanje hrane iz kadica, koje bi ove glupače trebale staviti pred njega, na ravne pladnjeve nestrpljivih radnika posredstvom divovske zaimače za koju neki tvrde da je u neka davna jednostavnija vremena – kada su ljudi još bili ljudi, a vodoinstalatere ste mogli šamarati usred bijela dana – bila predmetom temeljita i nimalo pretenciozna pranja.

Napokon su se pokrenule. Ali su svojim tjelesnim gestama davale jasno do znanja kako ih ove stotine gladnih ljudi svojim neizrečenim inzistiranjem da rade posao za koje su plaćene zapravo prekidaju u mnogo važnijem poslu.

Red ljudi s pladnjevima napokon se pokrenuo, a Turo je elegantno i zapanjujuće brzo stavljao na svaki pladanj dva odreska od metasoje, hrpu crvenog pirea od krumpira, brdašce kašice od mahuna, graška i nečega što je izvorno vjerojatno trebao biti grah te jedan zdravi komad povrtne juhe. Njegove su pomoćnice mijenjale kadice koje su se praznile munjevitom brzinom, ali nisu dopustile da ih to ometa u traženju radijskih emisija koje su im pružale očito teško opisivo zadovoljstvo. Ponovno su uključile onog idiota Efisa koji je počeo trabunjati o važnosti redovitog kupovanja nužnika kao iskaza ljudske slobode.

Taj je Efis iznimno popularan. Imao horde obožavatelja diljem Nesske. Ivan nije među njima. Ne podnosi ga.

Nije uvijek bilo tako. Kao adolescent bio je njegov najveći obožavatelj. Kad je Efis Astura – to mu nije pravo ime, već umjetničko, ukrao ga je od jednog lika iz Orkkanisova epa Tennerra Ientiokulis, a pravo mu je ime navodno toliko jadno da bi ga netko već odavno bio zatukao da je ušlo u uši previše ljudi – preko noći postao od anonimusa do superzvijezde, Ivan mu se bezuvjetno divio i, kao i svi njegovi prijatelji, želio ga pod svaku cijenu upoznati i biti poput njega. Efis je bio istinski uzor novoj generaciji mladeži dok su roditelji bili jedna ogromna gnjavaža. 

No tada su ga određeni dramatični događaji u životu prisilili radikalno promijeniti svoj pogled na svijet oko sebe. To je imalo za posljedicu da Efisa i njemu slične počne doživljavati sve manje kao svjetionike društva, a sve više kao parazite koji se hrane životnim sokovima toga istog društva.

Prije deset godina Efis je bio neugledni pisac osrednjih kazališnih komada s ogromnim kockarskim dugovima i nizom poziva na sud zbog tužbi pojedinih vlasnika peradarskih farmi za seksualno zlostavljanje i ugrožavanje proizvodnje. No tada je napisao jedan genijalni kazališni komad s tobože satiričnim pogledom na današnje društvo prema predlošku izvješća o pokvarenom ventilu jedne tvornice sapuna koja je propala zbog glasina da je koristila radnike, koji su misteriozno nestajali jedni za drugim, u proizvodnji, i to ne sapuna.

Odjednom su svima bila puna usta Efisa Asture. Njegovu je popularnost odlučio iskoristiti vlasnik Radija Kule, orar Lelklelnik Wëq, i ponudio mu vođenje vlastite emisije na svojem radiju. Efis je bio taman dovoljno pametan znati kako nikada više neće moći ponoviti svoj spisateljski uspjeh pa je odmah prihvatio ponudu. Emisija je bila ogroman uspjeh, slušanost radija toliko je porasla da se počela mjeriti u postocima, a Efis je postao iznimno utjecajna osoba koja je gurala svoj prljavi nos gdje god se sjetila. Ubrzo je postao voditeljem čak nekoliko emisija od kojih su Efisov fantastični higijenski kutak i U politiku s Efisom bile najpopularnije, Efisov indeks otrovnosti i Nisi ti kriv, Efise najomiljenije, a Sve Efisove ljubavi i Efis o Efisu najslušanije. 

Istina je da je svima dragi Efis jedno pokvareno kopile koje razotkriva intimu najrazličitijih ljudi, predstavljajući to kao "teme o kojima se predugo šutjelo u društvu," a zapravo malo po malo i konstanto pothranjiva kolektivni voajerizam otupjelih ljudskih masa, stimulirajući u svojoj vjernoj publici razbuktavanje najnižih nagona kako bi mogli s perverznim ushitom slušati i gutati njegove sladunjave riječi još jedan dan. Kada bi iz ljudi na njihovo vlastito zadovoljstvo izgnječio sve najintimnije detalje, ostavio bi ih na cjedilu i prešao na neku svježiju temu.

Red je napredovao, ali zbog dekoncentriranosti Turovih pomoćnica Ivana je zahvatio strah kako bi mogao ostati gladan. A zaista je bio gladan.

No ipak je došao na red. Turo je profesionalnim zahvatima sručio današnji jelovnik na Ivanov pladanj i, iako je računao s njegovim silovitim zamasima, gotovo je ispustio svoj obrok na pod. Podcijenio je snagu njegovih ručetina. Njegovi odresci od metasoje bili su u najvećoj opasnosti. Već su odletjeli preko ruba, ali Ivan ih je više sretnim nego spretnim zahvatom ruke zaustavio i vratio na mjesto.

Bilo bi mnogo lakše držati hranu na pladnju da se ovdje radi o pravim pladnjevima. Pladnjevima ih se zvalo iz čiste kurtoaznosti, no na kraju su to ipak bile ravne, glatke ploče od čelik-aluminija. Nije bilo ni držaka ni povijenih rubova ni barem blagih udubljenja. To su jednostavno bili obični komadi metala, izrezanih u seriji. Nisu se čak ni potrudili malo izbrusiti rubove nakon industrijskog rezanja. Rubovi su bili podnošljivi ako ih niste prečvrsto držali, ali uglovi su bili ubojito oštri. Posjekotine nisu bile neuobičajene na gablecu gdje se ljudi stalno guraju. Ivan je imao nekoliko ožiljaka na leđima, prsima i rukama od mnogobrojnih rana koje je zadobio u ovoj katini u ove gotovo četiri godine koliko je u Toxi-Koli. Kad je tek došao ovamo, jednom je radniku prerezana vena na vratu kada je njegov vlastiti prijatelj krenuo sjesti pokraj njega, okrznuvši ga svojim pladnjem. Jadnik je cvilio na podu dok su svi samo zapanjeno gledali, ništa ne poduzimajući. Uključujući i Ivana. 

Najgore je bilo što, nakon što su odnijeli njegovo tijelo, svi nastavili jesti kao da se ništa nije dogodilo. I to samo oni koji su prestali jesti kako bi promatrali tragediju. Ivan, uglavnom, toga dana nije ništa jeo.

Otada mu je bilo teško stavljati hranu u usta u ovoj prostoriji jer bi se uvijek sjetio toga jadnika kojem nikada nije ni doznao ime. Namjerno.

Naravno, nedostatku apetita uvelike je doprinosila i sama hrana. Nije bio siguran, ali sumnjao je da su hranu namjerno činili neukusnom kako se gladni radnici ne žalili zbog premalih porcija. Ne da je Ivanu ovo bila malena porcija. Ako ćemo iskreno, ovdje se uvijek dobro najeo, čak i u onim danima kada se morao pretvarati da ono što guta, bio je siguran, nikada nije bilo namijenjeno unošenju u tijelo kroz usta. Iako bi volio barem jednom pojesti nekoliko žlica tople juhe, a ne ju žvakati poput mesa. No pošto se hrana servirala na ravnim pločama, sve je moralo biti u krutom, iznimno viskoznom ili želatinastom stanju. Ipak, nije da se žali. Hrana je hrana i on ju je temeljito i bez predrasuda konzumirao i čak u velikoj mjeri probavljivao.

Šrogg mu dolazi ususret. Već je mislio kako neće nikada stići. Ivan mu je uspio sačuvati slobodno mjesto kraj sebe na kraju jednog od dugačkih stolova za objedovanje.

Šrogg mu pruži ruku i Ivan se rukuje s njim. Kao i uvijek, stisnuo mu je šaku do bola, ali, kao i uvijek, Ivan se pravio kao da ništa nije ni primjetio.

"Bok, Ivek. Kako si mi?"

"Hrana mi je skoro pala na pod."

"Znači da si dobro. To je dobro."

"A ti?"

"Ah, ono govedo Krukor ponovno mi je pokušao pobrkati papire kako bi me sabotirao. Ali ja sam mu smjestio lažne papire, a dok nije gledao ukrao sam mu torbu i zapalio ju. I stresao sam pepeo u jednu njegovu ladicu s porukom što to zapravo jest. Odnosno, što je bilo. I tko mu je to učinio. Ne želimo nedoumice u uredu, zar ne? E, da, a najbolje je što... he, he, he... što to nije njegova torba. Posudio ju je od svoje žene-hijene. O, da, večeras će biti veselo u kući Krukor." Trljao je zadovoljno rukama.

"Možda biste vas dvojica trebali konačno malo porazgovarati o svojim nesuglasicama."

"Kakvim nesuglasicama? Mi želimo jedan drugoga uništiti, tu smo potpuno usuglašeni. Jedino smo različitih mišljenja glede činjenice da ću ja pobijediti. Smeće jedno!"

"Ako je tako, dobar tek."

"Dobar tek i tebi, Ivek."

Iako je Ivan bio sekundarni operativac, a Šrogg djelatnik Centra za distribuciju protukontrolnih protokola, među tamošnjim zaposlenicima odmilja zvan Sepsa, njih dvojica bili su dobri prijatelji. Ivanu je Šrogg bio najbolji i gotovo jedini prijatelj, a vjerojatno je on to bio i Šroggu zbog njegova urođenog nepovjerenja prema ljudima. Nisu odmah postali prijatelji. To je došlo nekako postepeno tijekom redovitih gableca u kantini pri čemu su otkrili da imaju jednu stvar zajedničku: nijedan od njih dvojice nije imao nijednu manu zbog koje bi ga ovaj drugi želio mrziti, ubiti, kupiti mu psa kako bi mu ga po noći onda zapalio ili ga olajavati kod susjeda škandaloznim pričama o dvije pijane konobarice i jednom osrednjem nakovnju.

Čak ga je povremeno, kada je Ivan našao vremena, vodio sa sobom na svoje večernje pohode krčmarskim podzemljem u potrazi za dobrim komadima. Tu je Šrogg bio daleko vještiji od Ivana i bezobrazno odvažniji. Zapravo, njegovo umijeće zavođenja žena bilo mu je toliko neshvatljivo da mu se ponekad čini da ih obrađuje na nekom stranom jeziku. Kojeg one nauče onoga trenutka kada im se on obrati. Ivan mu je zavidio na toj sposobnosti i posebice na njegovom stavu kojim je uvijek riskirao sve, bez trunke straha od neuspjeha. Nije mu zavidio na zajedljiv način. Dapače, bio je pun poštovanja i divljenja.

Istina, sve te žene koje je Šrogg zasipao svojim zavodničkim šarmom bile su čudne, u najširem smislu te riječi. Toliko čudne da se Ivan ponekad u njihovom prisutstvu osjećao kao da se nalazi usred sna iz kojeg bi se svakog trenutka trebao probuditi uz vrisak. No zna i naići pokoja simpatična djevojka koja da naslutiti da bi i Ivan imao šanse kod nje.

Nažalost, Šroggova zavodnička strategija uzimala je i svoj neugodni danak. Njegov izravni pristup imao je za posljedicu da bi otprilike polovica žena podlegla njegovu šarmu – te bi zapale njega – dok bi druga polovica otvoreno izražavala svoje zgražanje i gnušanje, a pošto je Ivan bio s njim, taj njihov odbojni stav obuhvatio bi i njega pa je nerijetko primio i pokoji šamar umjesto Šrogga kojeg bi ovaj pak pokušavao opravdati obrazloženjem kako je pokušavao upecati jednu za njega. Ivan bi tada znao glumiti povrijeđenog, ali zapravo nije ništa zamjerao Šroggu. Ti večernji izlasci bili su mu zabavni i iako je obično mogao samo gledati žene koje odlaze u Šroggovu naručju, ta ga je atmosfera podsjećala da je još uvijek mlad. A već se tako dugo osjeća staro.

I nije da je uvijek bio bezuspješan. Jednom je uspio pobuditi pozornost jedne mlade djevojke. Zvala se Ronda ili Monda, nije dobro čuo od buke, ali bila je relativno privlačna u svakom pogledu osim možda svoje ruke. Imala je, naime, umjetnu ruku, i to Ivana inače ne bi smetalo, no ona je tu ruku voljela odšarafljivati pred publikom. Odšarafila bi ju i našarafila natrag. Iznova i iznova. Stalno bi to radila s nevjerojatnim oduševljenjem, govoreći stalno "Gle, gle!" ne skrivajući kako ju to zabavlja više nego što bi bilo što drugo ikada moglo. I morao je priznati kako je to i bilo nekako zabavno, ali tek prvih nekoliko puta. Ali nakon dva sata to je postalo prilično zamorno. Za sve osim za nju, dakako.

No Ivanu se sviđala njena vedra narav pa su zajedno izašli iz bunkera-krčmetine i krenuli na šetnju promenadnom cijevi koja se pružala do centra grada. Tijekom čitave šetnje u detalje mu je pričala kako je pokušala ispeći pletenicu, kako joj je pletenica zagorjela jer joj je nešto počelo izlaziti iz kanalizacijskog šahta, kako bi voljela imati u blizini svoga stana nešto slično vodenom tornju kako bi joj pletenice bile dostupnije, kako nikada nije srela nekoga tko nema vlastitu cijev, kako je jednom vidjela čovjeka kako krade suvenire iz jednoga bazena koji je bio točno onakav kakvog je imao jedan njezin bivši dečko prije nego što ju je ostavio zbog rode ili prepelice, nije dobro čuo. Ivan nije imao namjeru priznati da nema pojma o čemu je ona mljela, ali to ga nije sprječavalo sudjelovati u razgovoru, ali isključivo kako bi ga usmjerio prema njegovu okončanju. Ona je, naravno, svako malo skidala svoju ruku i vraćala ju natrag.

Tada joj je odjednom, pri tisućitom odšarafljivanju, ruka ispala iz ruke i pala kroz rešetku na podu promenadne cijevi. Pala je na dno nekakvog odvodnog kanala koji je trenutno bio suh. Ronda ili Monda se panično bacila na tlo kako bi dohvatila svoju omiljenu ruku kroz rešetku. Kroz stenjanje je molila Ivana za pomoć. Ivan bi pod normalnim okolnostima bez razmišljanja skočio u pomoć. No u tom je trenutku samo vidio jednu predivnu priliku da pobjegne.

Pobjegao je.

Otišao je u Šroggov stan gdje je bilo predviđeno da prespava jer, naravno, nije mogao ići svojoj kući prije zore. Trudio se da ne ometa njega i njegovu aktualnu prijateljicu.

Kasnije ga je malo grizla savjest što je tako neuljudno otišao. Vjerojatno je mogao biti i malo tolerantniji. Muškarac nezavidnih kvaliteta poput njega vjerojatno bi trebao biti malo manje izbirljiv glede žena, priznao je to sebi, ali osjećao je kako se nalazio u okruženju u koje zapravo ne spada. Sve u svemu, bio je obiteljski čovjek s mnogo obveza i istina je da se osjećao pomalo krivim što se ponaša kao razuzdani adolescent, a ne kao odrasla osoba.

Osim toga, valjda nije previše tražiti ženu koja ne trabunja nesuvisle priče o pletenicama i bazenima i koja ne smatra da je rastavljanje vlastita tijela nešto privlačno. A imao je i snažan osjećaj kako bi Ronda ili Monda, da su se još malo zbližili tijekom te večeri, odšarafila još nešto sa sebe osim ruke, a to bi zaista bilo previše. Neka ga ljudi nazovu picajzlom, ali to bi mu zaista bilo previše.

"Onda, Šrogg, kako je u Sepsi? Izuzevši tvoja uobičajena piromanska nadmetanja."

"Hm?" Okrene glavu prema njemu, žvačući svoj odrezak od metasoje kao da se radi o komadu štavljene kože. "U Sepsi? Pa, većina se žalila kako im je zlo tijekom podneva jer je iz ventilacije tada izlazio miris crknutog saroskarabeja, iako je meni više vonjalo po hrpi mačaka, nekoliko kolega počelo je luđački kašljati zbog pulveriziranog betona što otpada sa stropa koji se mrvi nad njima, neke dvije ženske vodile su žućnu raspravu o tome koja od njih ima veći broj vlasi, pa su ih čak počele brojati, hah, a onaj Rassukov, znaš ga, pokušao se ubiti gutanjem sklopova iz svoga terminala. Dakle, stanje je dvostruko bolje nego jučer, ha, ha, ha, grflj..." Počeo se daviti svojim zalogajem. Sav je pocrvenio u licu dok je iskašljavao komadiće koji su krenuli neželjenim smjerom dok se on razdragano smijao.

Ivan ga malo lupi po leđima. "Dobro sam, sve u redu. Ajoj, do vraga... Daj, Ivek, uzmi ti ovaj drugi odrezak, neću tu gadost ponovno stavljati u usta. Ne podnosim tu metasoju. Zar nam ne mogu dati nešto dostojnije ljudi? Ovakvo se nešto daje stoci, a ne poštenim, radišnim ljudima."

"Što, pa nije tako loše. Znalo je biti i gore."

"To ne znači da je ovo u redu. To mi se sviđa kod tebe, Ivek, ti uvijek gledaš svjetliju stranu svake gadosti."

Zaista? Nikada to nije primjetio na sebi. Gadosti oko sebe samo je naučio ignorirati, to je sve. Vjerojatno tu leži zabluda.

"Samo ti jedi. Ti si ionako uvijek gladan, kad trošiš novac na onu svoju sirotinju doma."

"A ti nikad nisi gladan, iako bi trebao biti. Veći si od mene."

"Veći sam, da. I izdržljiviji. Osim toga, za mene je najhranjivija svježe natočena halpa u Zaklanom kicošu nakon posla. Po mogućnosti peta za redom. Ha! Koju donosi sisata konobarica. Ha!" 

A to se Ivanu sviđalo kod Šrogga. Bio je u stanju cijeli svoj dan procijeniti na temelju kvalitete i količine popijene halpe.

"Sviđa li vam se moja maska?" dođe glas ispred njega. Ivan iznenađeno digne glavu sa svoga obroka prema suprotnoj strani stola. Gledao je u priliku odjevenu u sivu košulju, još siviju kravatu i veliki plašt izrađen od nestručno oderane fotelje. Na glavi je imao komad kore od nekog drveća koji mu je prekrivao lice, izuzevši proreze za oči. Iznenadio je i ljude s druge strane kojima se priljepio s leđa. Više uzrujao nego iznenadio.

"Znate, ovo je moja maska. Ja sam majstor prerušavanja. Pogađate tko sam ja? Ne? Ja sam Čovjek-Maska! Ha, ha! I, kako vam se sviđa moja maska? Slobodno recite. Znam da se divite." Skakutao je lijevo-desno, naginjući se preko ramena ljudi koji su se jedva suzdržavali da ga ne odalame. Dojađivao im je, a oni su davali pristojne odgovore u nadi da će otići.

"Sviđa li vam se moja maska? Ja sam Čovjek-Maska, znate."

"Ne bismo nikada pogodili."

"Baš je... super."

"Što kažete na moju masku? Ali ne smijete tražiti da ju skinem. Ne, ne."

"Zgodna je, da..."

"Nije loša, nije loša..."

"Hej, Čovječe-Masko, znaš li se prerušiti u nevidljivog čovjeka, ha, ha?"

"Čovjek-Maska može sve, samo ne može otkriti svoj pravi identitet. To me ne smijete pitati. Ali smijete hvaliti moju masku."

"Čuj ti, idiote, mi ovdje jedemo, i ako nećeš masku od moje cipele, idi gnjaviti nekog drugog!"

"Tako je, ja sam Čovjek-Maska! Ha, ha, ha! Moje najveće oružje je moj tajni identitet. Nikada ne biste pogodili tko sam zaista. Ni za milijun godina."

"A bi li mogao otići kako bismo ipak mogli početi pogađati?"

"Gubi se, kretenu!"

"Kud je baš nas našao?"

"Neka mu netko, molim vas, reče da ode jer ću mu inače zabiti tu masku u-"

"Ha, ha, nikada nećete otkriti tajnu Čovjeka-Maske. Nikada!" Teatralno je mahao svojim velebnim plaštem i prsio se kako bi iskazao svoju snagu i tajanstvenost. To mu je barem bila namjera. Zapravo je to bilo prilično tužno. Identitet Čovjeka-Maske nije bio neka velika tajna. Radilo se o Fulisuporu iz Sanitarnog odjela. Čovjek čisti ovu zgradu već nekih trideset godina i jedan je od najstarijih službenika u Toxi-Koli. Koju godinu prije Ivanova dolaska Fulisupor je raskomadao fotelju iz svoga doma – njegova supruga je potvrdila – načinio masku od kore stabla koju je našao na ulici ispod neke strvine i počeo zamaskiran skakutati po svakom kutku zgrade, uvjeravajući ljude kako ga nitko ne može prepoznati jer je on Čovjek-Maska, majstor prerušavanja. I tako redovito. 

Bilo je posve nejasno zašto radi tako nešto. Ono što se zna jest da nikada ništa nije oštetio niti bilo koga ozlijedio. U početku je to ljudima bilo zabavno, tada ih je počelo biti strah, tada ga je netko temeljito prebio, a kada je nakon trideset dana liječenja došao natrag na posao, svi su prihvatili njegove eskapade kao normalnu svakodnevicu.

Što se tiče njegovog psihičkog stanja i uzroka koji su mu ga poremetili, po tvrtki kruži iznimno popularna teorija kako je popio previše Toxi-Kole.

Začudo, Fulisupor nikada nije bio otpušten zbog Čovjeka-Maske niti ga je itko više krenuo mlatiti. Izgleda da je, svjesno ili nesvjesno, prihvaćen kao svojevrsna maskota tvrtke. Barem za unutarnje potrebe. Nikada nije upotrijebljen u promotivne svrhe.

"Onda, možete li pogoditi tko je Čovjek-Maska? Ne možete? Nisam ni mislio, ha, ha, ha! Onda, sviđa li vam s moja maska?"

"Ma sviđa nam se! A sad se gubi!"

"Luda maska, stari."

Ta je kora Ivanu izgledala jako grubo. Ako nije bila ničime podstavljena, onda je Fulisuporovom licu moralo biti jako neugodno. Iako se vjerojatno već navikao na to.

"Oh, vi ste Dmitar, zar ne?" obrati mu se odjednom Čovjek-Maska.

Ivan je morao priznati da se preplašio dok mu se taj čudak izravno obratio. Ne može biti dobro dok ljudi koji hodaju uokolo s drvećem na licu znaju vaše ime.

"Samo sam vam želio reći kako mi je jako žao."

Ivan razrogači oči. O čemu je ovaj govorio? Pogleda Šrogga, ali on je djelovao još zbunjenije, ako je to moglo biti moguće.

"Zaista je tužno što morate sutra umrijeti," reče sa sjetom Čovjek-Maska.

Ivana proguta knedlu. Šrogg tresne šakom po stolu. "Hej! Čuj ti mene, ludaro-"

"No za utjehu," nastavi Čovjek-Maska ne obazirući se na Šroggov bijes, "uzmite ove novine." Izvuče iza plašta svijene novine i pruži ih Ivanu. "Slobodno ih zadržite, ja sam već sve pročitao."

Držao je novine ispružene, ali Ivan je bio toliko zabezeknut da se nije mogao pomaknuti. Šrogg tada nasilno otrgne novine iz njegovih ruku. "Hvala! A sad se gubi prije nego što ti glavu otkinem."

Čovjek-Maska pojuri kantinom, glumeći da leti i vičući: "Ha, ha, ja sam Čovjek-Maska!" Izgubio se u gomili.

"Prokleti manijak. Koga vraga drže to strašilo ovdje? Sigurno postoji neki sanatorij ili psetarnica koji bi ga s radošću primili."

Tek se nakon Šroggovog rogoborenja Ivan pribrao, iako je još uvijek bio uznemiren. I nije bio jedini. Odmah je primjetio kako svi oko njega za stolom bulje u njega. "Što je?!"

Svi se prenu i nastave jesti.

Ivan se okrenuo Šroggu. "Misliš li da mi je prijetio?"

"Ma kakvi. Taj može prijetiti samo svojoj sjeni. Ne obaziri se na njega, Ivek. Takvih luđaka, nažalost, ima previše. Ima ih na svakom koraku. Treba ih jednostavno ignorirati."

"Ima luđaka, ali ne najavljuju svi moju smrt."

"Ma rekoh ti da zaboraviš. Uostalom, svaki pravi luđak najavljuje nečiju smrt. Kako bi inače privukli pozornost na sebe? To su pravila zanata. Ignoriraj ga. I evo ti novine. Barem nekakva korist od Čovjeka-Maske."

Ivan primi novine i rastvori ih. Bile su to Zanimljive novine, gradski dnevni list. Ne bi to bio njegov prvi izbor novina. No bile su zaista jedine koje su donekle imale nešto vrijedno čitanja. Bilo je još nekoliko novina u gradu, ali sve su pisale ili o sastojcima za mješavinu betona kojim se timare ribe za proizvodnju zelene boje ili o jednome bezimenome uličnom uglu kojem nekolicina ljudi koji vole nositi jakne u obliku kvaki želi dati naziv prema čovjeku za kojeg su čuli da voli dolaziti na posao dubeći na glavi na splavi vlastite izrade, a čije prezime prema jednom vrlo pouzdanom izvoru završava s er ili s eficitaran. 

Ivan pogleda naslovnicu:

 

"ČOVJEK POGINUO PRI NEUSPJELOM POKUŠAJU SAMOUBOJSTVA"

 

Jako originalno. I informativno. Svi udarni naslovi u tim novinama nekako uvijek zvuče isto. Okrenuo je prvu stranicu. Odmah mu je u oko pala vrlo realistična ilustracija grupe ljudi koji vuku ogromnog majmuna bez glave, no nije ju mogao smjestiti ni uz jedan od članaka na stranici. Počeo se ogledavati što piše:

 

"VEČER STRAVE U RESTORANU

Kada su gosti restorana Kraljevski trovač – besplatni deserti svake druge forore, a svakog vikenda besplatna boca ne-vina ako naručite dvostruku porciju mariniranog goveđeg koljena – u zapadnom dijelu grada jučer došli jesti poslastice koje redovito priprema kuhar svjetskoga glasa koji u svojim receptima obavezno koristi začine obiteljskog gospodarstva Tontolovi smjeli gomolji, Qeloritniar Papreni zvan Masni, zasigurno nisu očekivali da će ona završiti tragičnom smrću jednoga od najvjernijih gostiju. Teo Makuris Wreena Loboridaskus dolazio je dvadeset godina u Kraljevskog trovača s obitelji i restoran mu je toliko bio prirastao srcu da je u njemu čak pokopao svoju suprugu koja je navodno umrla. 

No jučer je vjerojatno trebao večerati negdje drugdje. Kada je u restoran ušao visoki, šeširom zamaskirani čovjek kojem je oko vrata visjela ogrlica od ljudskih ušiju, a u lijevoj ruci, na kojoj je imao narukvicu od ljudskih stopala, držao veliki nož s kojeg je kapala krv, nitko u restoranu ništa nije posumnjao. No samo iznenada taj je čovjek prišao gospodinu Loboridaskusu, hodajući po tepihu kojeg i vi možete kupiti na akcijskoj rasprodaji ovoga tjedna u trgovini Implicitne Lubenice, stao pred njega na suprotnoj strani stola i zabio mu divovsku sigu u leđa. Njegova kćer i sestra počele su vrištati što je privuklo pažnju ostalih gostiju koji su već bili mislili da se nakon ubojstva više ništa zanimljivo neće dogoditi. Opća panika je izbila među nespremnim osobljem kad je ubojica zatražio jelovnik od jednoga konobara koji ga je nakon toga zamolio da ode. Gosti su počeli tražiti račun, dok su ga neki odbijali platiti jer su vidjeli kako se ovdje postupa s gostima, misleći time na konobara koji je želio otjerati ubojicu iz restorana. Tada je panika izbila i među gostima jer je ubojica pokušao ubiti još nekoliko ljudi, no u tome ga je spriječila hrabra skupina ljudi, kako doznajemo od izjava očevidaca, koja ga je podsjetila da mu je nož već krvav i da bi ga daljnjim ubijanjem dodatno zakrvavio. To je očito bio približno uvjerljiv argument jer je ubojica nakon toga mirno otišao odrezavši toj hrabroj skupini ljudi tek pokoji prst i ukravši im svakome lijevu cipelu. 

Natpolicija je brzo reagirala i do jutra je stigla u restoran nakon čega je pouhitila sve goste, njihove prijatelje i rodbinu te dala eutanizirati njihove ljubimce, a sada čeka nalog kojim će moći učiniti isto i njihovim prijateljima i rodbini. No kako doznajemo iz visokih natpolicijskih izvora, nalog najvjerojatnije neće dobiti. Natpolicija provodi temeljitu istragu i nakon nekoliko dana počet će ozbiljno razmišljati o potjeri za ubojicom ako se pokaže da je ubijeni gospodin Loboridaskus zaista mrtav.

Najveći problem u natpolicijskoj istrazi je motiv. Nakon razgovora s njegovim prijateljima, kolegama i obitelji, doznali smo da je ubijeni bio iznimno drag čovjek koji se nikada nikome nije zamjerio. Bilo je, doduše, prije nekoliko godina, prije njegova umirovljenja, prijetnji smrću koje su stizale od raznih osoba koje su bile uvučene u nesporazume kakvi znaju pratiti Loboridaskusovu profesiju amaterskoga radio-krvnika.

Od osoba koje su željele ostati neimenovane, a čija ćemo imena objaviti u sljedećem izdanju, doznali smo kako je ubojstvo u pitanju možda povezano s razmiricama koje su u tijeku između restorana Kraljevski trovač i Poreznog odreda Skriptoruma zbog navodnog dodatnog prihođivanja restorana proizvodnjom neispravnih čačkalica koje nije navedeno u prošlomjesečnoj poreznoj prijavi. 

Identitet ubojice ostaje nepoznat, ali njegovi nam prijatelji s velikom sigurnošću tvrde kako on nikada nikog ne bi ubio bez da se prije toga intenzivno ne posavjetuje sa svojim ulaznim vratima. Njegovi susjedi kažu kako je riječi o ljubaznom čovjeku koji rado pomaže ljudima, pogotovo kada za to može koristiti svoje noževe. I oni nas uvjeravaju kako ubojica nepoznatog identiteta nikada nikog iz njihova živokompleksa nije ubio u afektu i bez dobroga razloga.

Uglavnom, potraga za ubojicom vjerojatno će početi u sljedećih nekoliko dana pa će se vjerojatno nakon toga i nastaviti, a glasnogovornik natpolicijske uprave, koji želi ostati anoniman, uvjerava nas kako će svi mediji tijekom istrage i potjere, a ako bude potrebno, i uhićenja i pogubljenja, biti držani u potpunoj informacijskoj blokadi te kako će se svako informiranje javnosti o bilo čemu vezanim za bilo što smatrati teškim prijestupom zbog kojeg će morati poduzeti odlučne korake koji će moći biti spriječeni samo ozbiljinim redefiniranjem natpolicijske unutarnje korupcijske politike.

Takve smo riječi već prije čuli, no sloboda tiska živi i dalje. A nož kojeg je ubojica gospodina Loboridaskusa nosio za vrijeme ubojstva, ali nije imao priliku zadovoljavajuće iskoristiti, proizvela je tvornica noževa Micekovi mirisni noževi. Nakon dvjesto godina još uvijek mirisno režu!" 

 

Bez ove vijesti nikako ne bi bio sposoban nastaviti dan. Čudio se što su samozvani novinari izostavili toliko popularne opise krvi, prolijevanja krvi, brisanja krvi i prodaje razglednica sa slikama krvi.

Što još ima?

 

"NEMAN IZ OKRE PONOVNO UDARA

Tek smo jučer doznali kako su prije tri dana u okrugu Salam'A, odmah do sjevernog ulaza u Knežev Dvor, nađena tijela trojice muškaraca (pretpostavlja se da su muškaraci) odrubljenih glava. Tijela su im bila prilično izmučena pa će identifikacija biti vrlo teška. Zanimljivo je ipak da ozljede, osim onih na njihovim vratovima, izgleda nisu nanesene nekim predmetom nego su ti muškarci nekako prsnuli, a njihovi rastočeni organi probili su se kroz kožu na nekoliko mjesta.

Najlogičnije objašnjenje bi bilo da su ti ljudi bačene s velike visine. To je barem objašnjenje natpolicijskog službenika Droboša – koji redovito kupuje namirnice u trgovini namirnicama i statističkim kamenjem Čaka-Štola u kojoj do kraja mjeseca možete razgledati i kupiti različite primjerke iz bogatog asortimana visokokvalitetnih remena za njegovanje i bičevanje crvenokosih provalnika, uvezenih iz daleke zemlje Psyya'Ro gdje ih proizvode ogromne skupine rehabilitiranih vodopija – koji je, poput nas, došao tek jučer pa je tijela našao u već poodmaklom stanju raspadanja, s obzirom na visoki stupanj vlage koji vlada u tom okrugu zbog velikih količina mokrih, rabljenih stroboskopa koje ovdje ilegalno u velikim količinama već godinama odlaže tvrtka Riiro&Riiri&sinovi bez koje ne možete voditi profesionalnu i isplativu politiku odlaganja mokrog otpada, pogotovo jer Riiro&Riiri&sinovi ne naplaćuju troškove prijevoza izvan grada kao ni troškove prepariranja voluharica. 

Problem s Drobošovom teorijom je što ti ljudi nisu imali otkuda pasti. Čitav okrug Salam'A je jedna ravna ravnica u kojoj već stoljećima nije naraslo niti jedno drvo, a najviše zgrade visoke su pet ahata. Kad smo pitali službenika kako objašnjava manjkavost svoje teorije, priznao nam je kako nema objašnjenja za svoje objašnjenje, kako vjerojatno nikada nećemo doznati što se ovdje zaista dogodilo i kako će vrlo rado i bez da ga posebno molimo isprazniti spremnik svoga striglara u nas ako mu postavimo još jedno pitanje. Službenik Droboš je zatim otišao, rekavši nam usput kako ga uopće ne smeta ostaviti ove lešine ovdje trunuti.

Nas je ovaj misterij previše zaintrigirao da bi smo ga samo tako pustili. Željeli smo znati što se dogodilo ovoj obezglavljenoj trojici. Ako su umrli od pada, otkuda su pali? A pasti su morali s ogromne visine da im tijela tako implodiraju. I ako su umrli od pada, zašto su im odrubljene glave? Još jedna zanimljivost koja dodaje oštrinu cijelome misteriju jest to da su muškarci ubijeni u noći koja je uslijedila onoj u kojoj je ovaj okrug bio metom napada kartĥatomasura. I drugi su okruzi također bili pogođeni, ali te noći žarište roja bio je okrug Salam'A.

Krenuli smo razgovarati sa stanovnicima okruga, no nisu bili previše glagoljivi. Dobili smo dojam da se nečega boje. Nekoliko dobrih ljudi ipak je pristalo reći nekoliko riječi. Čak su nam dali da zabilježimo intervju na žau-kocki kakvu možete kupiti u trgovini Bijesna travarica po ponudi Plati jednu, kupi još jednu. Naši su nam sugovornici rekli da su ubijeni bili žrtve groznoga stvora koji dolazi iz Okre, a koji harači okolnim područjem Kneževe Kule već nekoliko tjedana. Istinost njihovih riječi možemo i mi potvrditi jer imamo podatke kako je sličnih slučajeva bilo i u drugim okruzima. Nađeni su mrtvaci s teškim oštećenjima tijela, ali često i s odječenim udovima ili glavama. No to nije sve. Čini se da žrtve nisu samo ljudi, već i kartĥatomasuri! Navodno su nađena netaknuta tijela kartĥatomasura, no dokaze za to nismo našli, što nas je navelo na zaključak kako se ipak radi o pretjerivanju. Ljudima često pri takvim neobičnim, iako istinitim, pojavama zna proraditi mašta pa dodaju neke elemente čitavoj priči kako bi zvučala strašnije. 

No misterij ostaje. Neki lokalni ljudi tom su strašnom stvoru dali već i ime. Zovu ga Iox, prema demonu-šaptaču koji se spominje u Ishiönetikonu, drevnoj okultnoj knjizi, jednoj od rijetkih sačuvanih iz Trećeg razdoblja Launnsaraga. 

Postoji li zaista strašno čudovište? Najrazumnije objašnjenje bilo bi da je Iox zapravo neka skupina kartĥatomasura koja se s drugima bori za teritorij. To bi možda objasnilo i učestale napade rojeva diljem Edhazije u posljednje vrijeme. To ne objašnjava, naravno, što su trojica muškaraca radila usred noći na mjestu koje je noć prije bilo prepuno kartĥatomasura. Zapravo, što su uopće radili vani usred noći? Nitko s malo pameti ne izlazi van noću. Radi li se o luđacima koji nisu ni zaslužili bolje nego da ih netko ubije na najgrozniji mogući način? Vjerojatno. Ipak, mnogo pitanja ostaje neodgovoreno. Osim jednog. Mrtvaci su nosili odijela skrojena u obiteljskom obrtu Vapno i tratinčica koji nudi gotove krojeve po pristupačnim cijenama, a po mjeri izrađenu odjeću kroje za pola cijene osobama s poteškoćama u podrumu. 

Željeli smo na licu mjesta, dakako, potražiti odgovore na još neka pitanja, no u tome nas je spriječila grupica nasmiješenih stanovnika okruga oboružanih svježe naoštrenim sjekirama i predvođena malenom curicom duge plave kose čija je sjekira bila najveća od svih. Bili su brzih nogu, ali mi smo srećom bili brži.

Ovaj članak je sponzorirala tvornica jestivih igala za šivanje Lija-ImPresiJa. Novo na tržištu: od sada jestive igle dolaze u čak tri različita okusa! Čokolada, prešani krumpir i karbonizirana žaba!" 

 

Koje strahote. Samo ubojstva i ubijanje. Zar nema nekih vedrijih tema? Na primjer, nakon što ju je pokušao opljačkati, džepar zamolio djevojku da se uda za njega. I ona je pristala pod uvjetom da joj vrati novac koji joj je prošli put ukrao. Ili tako nešto. I još uvijek ne može naći članak vezan uz sliku obezglavljenog majmuna.

Što je ovo? Čini se zanimljivo.

 

"SVE SPREMNO ZA OTVORENJE SAURINAI TORNJA

Za sedam dana tristotinjak uzvanika iz svih dijelova Nesske svjedočit će vjerojatno najvećem spektaklu kojeg svijet pamti od trenutka Deprivacije. Veličanstveni dvjesto ahata visoki toranj obitelji Saurinai bit će konačno otvoren javnosti, barem na dan otvorenja. Novo upravno središte jedne od najbogatijih i najutjecajnijih obitelji u Nesski i Skriptorumu bit će demonstracija moći cijelome svijetu. Iz toga će tornja obitelj Saurinai centralizirano upravljati svim svojim operacijama. Ima stotinu ureda, tucet velikih dvorana koje se mogu prenamijeniti za najrazličitije potrebe, četiri dizala koja će se kretati duž središnje osi radi što bolje mobilnosti zaposlenih te najveći računalni procesor na svijetu kojeg će pokretati čak dvjesto tisuća saroskarabeja!

I imat će ludi pogled na grad.

Toranj će izvana izgledati poput kristalne igle. To je zato što je gotovo cijela površina prekrivena prozorima što omogućuje pogled na sve strane svijeta. No bez brige, toranj ima genijalan sustav koji prozore u trenu prekriva s dva sloja titanskih rebrenica koje ništa ne može uništiti i koje cijelu zgradu obavijaju nepropusnim oklopom. Kartĥatomasuri, i ne pomišljajte na to!

Sam je toranj u potpunosti dovršen već prije tri mjeseca. No kako bi spektakl pri otvorenju bio veći, čekalo se ovoliko kako bi se dovršila plahta koja prekriva cijeli toranj i koja će se pred očima uzvanika obrušiti na tlo i razotkriti Saurinai toranj poput nekog isklesanog kipa. Sve ja tako točno isplanirano da će pri padu te kolosalne krpe broj ljudskih žrtava biti sveden na minimum, uvjeravaju nas organizatori. Sasvim je sigurno kako nitko važan neće poginuti.

Stigavši na poprište, nailazimo na organizatoricu svečanosti, imeru Criöskam glavom. Ima još samo sedam dana da sve pripremi za svečanost i sve mora biti savršeno. Iako je bila zauzeta koordiniranjem ljudi koji su raznosili stolice, dizali lukove ukrašene cvijećem, spaljivali neispravne stolice, sastavljali pozornicu za predstavu, pripremali instant platforme za vješanje ako bi zabava krenula nekim uzbudljivijim smjerom, kako to zabave gospodstva znaju, i štošta drugo, našla je nekoliko minuta da odgovori na nekoliko naših pitanja.

'Cijenjena imero, kako napreduju pripreme?'

'Odlično, odlično. Ima još mnogo posla, ali sve će biti spremno na vrijeme.'

'Neki su se iznenadili što jedna imera osobno preuzima ovakav ogromni posao. Niste htjeli to prepustiti ispomoći?'

'Oh, draga moja, vi patite od stereotipa. Samo zato što sam plemenita roda i bolja od vas, ne znači da sam iznad svih. Barem ne značajno iznad. I ja volim zasući rukave i malo se oznojiti. Ja služim svome narodu.'

'Zaista pohvalno.'

'Naravno da jest. Hvala vam. Naravno, u početku sam zaista prepustila posao svojoj asistantici Šiši, no ona nije ispunila moja očekivanja pa sam ju dala izbičevati. Simbolično, dakako. Bičem. Dakako, namjeravala sam ju otpustiti, ali, kako život igra svoje igre, Šiša se samozapalila kada ju jedan od patuljastih konja koje moja ljupka kćer uzgaja pokušao umotati u celofan dok je spavala.'

'Moja sućut.'

'Molim?'

'Zbog Šiše.'

'Ah, da, tragično, tragično.'

'Kako će izgledati proslava?'

'Detalje vam, nažalost, ne mogu reći, ali bit će vrlo uzbudljivo. I bit će mnogo iznenađenja, mnogo dobrih dojmova i mnogo zabave. Naravno, tijekom proslave otvorenja zahvalit ćemo se svim ljudima koji su mukotrpno radili na ovome projektu. I rulji koja je izgradila ovaj toranj, naravno. Pri izgradnji je, nažalost, poginulo oko 400 ljudi, stotinjak graditelja, stotinjak inženjera, možda još stotinjak ljudi, desetak zečeva, jedna kobila i pedesetak nekakvih bosih tipova kojima se ntiko nije potrudio doznati imena. Posebno ćemo zahvaliti ljudima koji su poginuli prije nego što su podigli svoju plaću, čime su vlasnicima projekta uštedjeli mnogo novaca. I zahvalit ćemo još stotinjak stranaca koji su radili na izgradnji tornja, iako ih nitko nije zaposlio pa su radili besplatno. Oni su najzabavniji od svih. A nitko ne zna njihov jezik pa oni još uvijek ne znaju da im nitko ništa neće platiti za rad. Baš su urnebesni. Dakako, očekujemo da će pri postavljanju plahte poginuti još nekih dvadesetak radnika. Zato interventne ekipe čekaju spremne ako se to dogodi. Ako neki čovjek padne, oni će brzo očistiti mjesta koja bi eventualno mogla biti zaprljana. Sigurno i sami znate kako je teško isprati krv iz bijele plahte.'

'Svakako. Pa, imero Criöskam, želim vam mnogo uspjeha.'

'Hvala vam lijepa. I hvala vam što vi i vaša sorta nećete doći na otvorenje. Kod ovakvih priredaba moramo ipak održavati određeni nivo, zar ne?'

Osvježavajuća pića za proslavu otkrivanja Saurinai tornja osigurava tvrtka Toxi-Kola. 

Pijte Toxi-Kolu, osvježavjuće piće s najnižom stopom smrtnosti!"

 

Pročitavši to, Ivan digne pogled s novina i na divovsku, najmanje petnaest ahata široku, crnu ploču od kal stakla koja je dominirala kantinom. Na njoj je pisalo velikim slovima: "TOXI-KOLA - OSVJEŽAVAJUĆE PIĆE S NAJNIŽOM STOPOM SMRTNOSTI." Ispod tih riječi nalazila se dugačka brojka koja se iz trenutka u trenutak mijenjala, a označavala je broj dosad prodanih boca. Neki tvrde kako taj brojač uopće ne prati stvarnu prodaju, nego samo automatski povećava broj pretprogramiranim neujednačenim tempom.

Volio bi kada bi se njegova tvrtka barem u vlastitom domaćinstvu suzdržavala od korištenja tog otrcanog slogana. Shvaća on kako su zaposlenici Toxi-Kole također vrijedno potencijalno tržište koje se ne smije zanemariti, ali oni bi ipak mogli shvatiti kako ljudi koji žive za Toxi-Kolu ipak neće s ogromnim entuzijazmom i srdačnom otvorenošću gutati tu misterioznu tekućinu kako to, primjerice, čini Toxi-Kolino najpropulzivnije tržište: mladi ljudi s puno ambicija, s puno adrenalina u venama i s malo nade da će ikada dobiti natrag svoje organe koje su prodali kako bi financirali svoje malo privatno natjecanje u isušivanju užadi bez kojeg većina današnjih mladića i djevojaka nemaju osjećaj da su ušli u razdoblje zrelosti. 

Statistike zaista potvrđuju kako od svih bezalkoholnih pića Toxi-Kola ubija najmanje ljudi. Barem kada gledate postotke ljudi koji ju piju. No s obzirom da je Toxi-Kola najprodavanije piće s kojom konkurencija – uključujući i Quiyadu, tekuću inačicu jelenove glave u prahu – ne može ni približno držati korak, mora se ipak priznati kako apsolutne brojke poginulih baš i ne govore u korist njena slogana.

Nitko, osim nekoliko odabranih, ne zna od čega se sastoji Toxi-Kola. Navodno je glavni sastojak krv nepoznatog podrijetla, što bi objasnilo intenzivno crvenu boju, ili umrvljeni granit posebne vrste koji se uvozi tajnim rutama iz dalekog Dolora. Nijedno vjerojatno nije istina. Ono što se zna jest da je Toxi-Kola grimizna neviskozna tekućina koja polovici populacije ima okus po piletini, a drugoj polovici po malo poznatom gradiću Bresku čiji stanovnici vole gađati Sunce pribadačama, a ako ju ne volite piti, možete ju upotrijebiti u vrtu jer je odličan pesticid.

"Što te muči, Ivek?" prene ga Šrogg iz misli. "Nekako si mi jako zamišljen. Čak nisi ni počistio svoj ručak s uobičajenim elanom," reče pokazujući Ivanov prazni pladanj.

Nije ni primjetio da je sve pojeo.

"Sama sranja u novinama, ha? Nemoj da ti ih oduzmem, Ivek. Ne mogu si priuštiti da mi još i ti padneš u depresiju."

"Što? Ma ne! Ne mogu naći članak koji ide uz ovu sliku. Vidiš, ovu..."

"Hm. Koje gluposti. Ali ako ga baš tražiš, tu ti je. Gle."

Zaista. Kako ga nije vidio prije? Baš je glup. Doduše, stranice novina su pravi kaos. Samo je nagađao, ali onaj koji je radio prijelom očito se grafičkom strukom počeo baviti samo radi terapije u liječenju svog neizlječivog alkoholizma u koji je zapao zbog kronične drhtavice na lijevom bedru.

Bio je to sitni člančić. Da vidimo:

 

"FANTASTIČNI NEPOTVRĐENI ULOV

Prošloga tjedna s lovačke ekpedicije u dio zemlje koji su odbili imenovati došla je skupina od deset ljudi (ne jamčimo za točnost ove brojke) predvođena profesionalnim lovcem Rastakaruajem (ime osobe ne mora odgovarati stvarnom činjeničnom stanju). Lovci su se vratili sa svog uzbudljivog putovanja s nevjerojatnim ulovom koji je šokirao javnost (za stvarnost postojanja ulova, njegove nevjerojatnosti i sposobnosti šokiranja javnosti ne možemo biti odgovorni mi, nego isključivo lovci čije postojanje nećemo ni potvrditi ni poreći). Družina se vratila vukući za sobom divovskog majmuna. Majmun je najmanje deset ahata dug, i to ne računajući glavu, koju nije imao pri dolasku. A nema ju ni sada (veličina majmunova tijela je nepotvrđena i Zanimljive novine ne preuzimaju bilo kakvu odgovornost za eventualne poteze ljudi ili skupina ljudi koji svoje postupke temelje na potvrđenim ili nepotvrđenim mjerama majmunskih i drugih tijela, a nedostatak majmunove glave prije svega treba shvatiti kao stilsku figuru pa tek onda kao osvjedočenu činjenicu). Rastakaruaj je za novine potvrdio kako je majmuna ubio on nakon što su ga ostali lovci oslabili rezanjem njegove glave (ovu izjavu gospodina Rastakaruaja, čime ne želimo reći da je to zaista njegovo ime, nisu potvrdili ostali lovci, čime ne želimo sugerirati da su ju porekli, ali zato za postojanje izjave, ako ju je zaista izrekao on, odgovara isključivo on i spram ostalih lovaca, što ne znači da jamčimo za činjenicu da ostali lovci postoje ili ne postoje). Iz nepotvrđenih izvora doznajemo kako će majmun biti prodan na dobrotvornoj dražbi s početnom cijenom od jednog ognara (Zanimljive novine ne jamče za nepotvrđenost naših izvora, kao što ne jamče za bilo kakve nepredviđene tržišne okolnosti izazvane prodajom majmuna nepotvrđene veličine, porijekla, zdravstvenog stanja i postojanja). 

Članak su sponzorirali Sindikat krojača-ubojica i proizvodni ogranak Instituta za obradu sporadično mentalno oboljelih." 

 

Ivan sklopi natrag novine. Žao mu je što je to uopće pročitao. Trebao je samo gledati sliku.

Osvrnuo se oko sebe. Ljudi su polako odlazili sa svojih stolova i kretali natrag na posao. Pogleda na svoj pladanj. Prazan je. A on je još gladan. Možda bi ipak mogli davati veće porcije. Nije da se žali...

Šroggu je također bilo dosta. U manje od četiri godine koliko jedu zajedno, uvijek se žalio na hranu, žalio se kako se hrana istovaruje na njegov pladanj, žalio se na ambijent u kojem tu hranu mora jesti, žalio se na ljude koje mrzi što ne planiraju bolje obroke svojih vjernih radnika i žalio se na ljude koje općenito mrzi, a koji s hranom nemaju nikakve veze.

Šrogg se zapravo žalio na hranu punih šest godina svoga zaposlenja u Toxi-Koli, a pošto je Ivan u njoj tek nepune četiri, davao mu je redovita izvješća o svemu što je propustio. Šrogg nikada ne bi bio dosadan sa svojim pripovjedanjem. Uvijek bi u svojim ogovaranjima i zanovijetanjima upotrijebio neku originalnu psovku, iznio nešto zanimljivo o nekoj osobi koju poznaju, i pričao ponekad vrlo uzbudljive anegdote. Bilo ga je zanimljivo slušati, a on je volio da ga netko sluša kada istresa svoje frustracije. Nikada nije bilo ničega zlokobnog u njegovim riječima. Iako je uvijek rogoborio protiv nekoga ili nečega, njegov stav je gotovo uvijek bio pozitivan i benevolentan. 

Istina je da on jedna velika dobroćudna mrcina, iako to nikada ne bi priznao, a Ivana bi opalio po glavi da mu to kaže. Prijateljski, naravno.

Zajedno su krenuli prema izlazu, usput bacivši svoje pladnjeve u okno koje vodi u modul za strojno pranje. Primjetili su neku viku nešto dalje u kantini. Izgleda da je nekome iz ruku pao pladanj i zabio se u nečije stopalo. Ranjena stranka nije pokazivala razumijevanje za očito kajanje nespretnog nosača pladnja, kao ni spremnost prihvatiti svoje ranjavanje kao nesretan slučaj. Tučnjava je, prema svemu sudeći, bila neminovna, no interes za nju bio je malen i u opadanju.

U ovoj tvrtki ionako ima dosta uzbuđenja. Ni Ivan ni Šrogg nisu se time zamarali nego samo nastavili van iz kantine.

"Hej, hoćeš li večeras ići sa mnom do cure koju sam upoznao? Zove se Ish'Kmma i ima kod kuće nekakav ludi stroj koji proizvodi neku opaku glazbu kada staviš kapljicu krvi na reaktivnu ploču. Totalno uvrnuto! A cura je apsolutna luđakinja. I, uf, želi me, stari. I donijet će hrpu svojih prijateljica koje su još luđe od nje. Sigurno će se naći neka za tebe. Ha, što kažeš?"

"Ti si stvarno neumoran, Šrogg. Rado bih došao, ali ne mogu. Zapravo, mislim da do kraja tjedna neću moći nikamo. Izgleda da baku hvata nekakvu prehlada. A dok se ona razboli, Rina to odmah uhvati pa ću se ja morati brinuti za maloga."

"... a onda će se on razboljeti, pa ti... Ah, stari, ne znam kako to uspjevaš. Ja se ne bih mogao brinuti za obitelj. Sreća što ju nemam. Ah, šteta, bilo bi zabavno, ali vjerojatno je cura ipak malo preluda za mene. Stalno si po ruci ispisuje nekakve riječi, znaš. I teško se koncentrira."

"Kao da to tebi smeta. Idi ti sam i zabavi se. Ako ne završiš na sudu zbog njih, možda dođem nekom drugom prilikom."

"Pa dobro, možda navratim. Iz pristojnosti. Hajde, Ivek, drži mi se. Vidimo se!"

"Vidimo se." Krenuli su svaki svojim putem prema radnim mjestima. Nema još dugo do kraja radnog vremena, ali Ivanu je sada nekako bilo mrsko ići raditi. To jest, više nego inače. Nije da se žali na svoje zaposlenje.

Nije lagao Šroggu kad mu je rekao da bi rado išao s njim. Ni kada je rekao da ne može. Osjećao se odmah krivim zbog takvih misli, ali bilo bi mu draže kada danas ne bi uopće morao kući. Voli svoj dom i ljude u njemu, ali večeras bi baš volio raditi nešto drugačije i uzbudljivo.

Da, čak i ako bi to uključivalo luđakinje koje si puštaju krv.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

II

 

 

 

 

Pitaj me što je smrt i ja ću ti reći što je život. Pitaj me što je život i ja ću ti prorokovati smrt. Pitaj me zašto ti lažem i ja ću ti uskratiti istinu. Pitaj me što je istina i ja ću zanijekati sebe. Pitaj me tko tko sam ja i ja ću zanijemiti od plača. Pitaj me zašto plačem i reći ću ti sve što si ikada želio znati.

 

 

Arrytar od Siore

PRIRUČNIK ZA DRESIRANJE VJEVERICA

 

 

 

 

S prozora je gledala kao i uvijek. Zanemarila je svoju jutarnju rutinu i posve se posvetila njegovim gracioznim kretnjama. Njegove redovite vježbe kojima se držao u formi i brusio svoje borbene vještine za nju su bile blago rečeno intrigantne. Bez ičega što bi mu odvratilo pozornost, bez ikakvog prenemaganja ili pompe, bez publike koja bi hranila taštinu, potpuno se koncentrirao na zias za vježbanje u ruci i protivnika koji ga nema nikakvu namjeru štedjeti.

Bilo je gotovo senzualno gledati ga. Netko bi vjerojatno na to rekao kako previše vremena provodi sama, kako se ne kreće u društvu dovoljnog broja muškaraca pa pada u nesvijest pri pogledu na prvoga tipa koji joj prijeđe preko puta.

Netko bi zaista mogao reći nešto takvo za nju i vjerojatno bi s obzirom na okolnosti imao pravo na to. No ne bi mogao biti dalje od istine. Jer Oris nije običan muškarac. Ništa na njemu nije obično.

Lažna oštrica ziasa njegova učitelja sijevala je nevjerojatnom brzinom prema njemu, ali on je uspješno odvraćao udarce i istovremeno vlastitim ziasom pokušao zadati i sam par udaraca. No njegov je učitelj prevješto parirao njegovim zamasima, iako je to činio sve teže i teže. Oris je učio nevjerojatnom brzinom. Gledala ga je prije dva tjedna s ovoga prozora na mjestu gdje je on sada i borba nije bila ni približnog intenziteta kao sada, a trajala je tek trećinu vremena aktualne. A ova još nije gotova.

Njegov je učitelj sada lansirao salvu udaraca, mašući ziasom takvom spretnošću i brzinom da mu se oštrica uopće nije vidjela. Poput orkana je navalio na Orisa i ovaj se sada vidljivo mučio pokušavajući odbiti rafalnu paljbu. Učitelj Unstaridas ga je očito uljuljao u osjećaj lažne sigurnosti da bi mu onda odjednom demonstrirao svoju stvarnu snagu. Unstaridas ga zaista nije imao bilo kakvu namjeru štedjeti, ali to je činio prema Orisovoj želji.

Oris uslijed kiše udaraca koji su ga zasipali i koje je zasada uspješno blokirao izgubi ravnotežu i padne na tlo. Siknula je pred tim prizorom i odmah pokudila samu sebe zbog toga. Osjećala se kao da je jedna od onih naivaca koji za vrijeme kazališne predstave počnu vrištati i rezati drugim gledateljima kosu škarama koje su dali izraditi samo za tu prigodu jer su uvjereni da je glavni lik na pozornici zaista primio ubojiti ubod pepeljarom u grudi od strane osvetnički nastrojenog vagatelja jastučnica, kao što je to slučaj u Malakovljevu Princu koji je odbio umrijeti ili da je plemeniti i mudri kralj Griš zaista pristao da mu njegov omiljeni medvjed odgrize glavu kako bi konačno izliječio svoju žgaravicu zbog koje je njegova ljubav s prelijepom petonogom medvjedicom Anelotom osuđena na propast, kao u Pjergrawanovu Dezinfektusu. 

To je samo trening, podsjetila je samu sebe. Iako mu je svejedno željela pobjedu.

Unstaridas nije nimalo oklijevao i iskoristio Orisov pad kako bi zadao odlučujući udarac i odnio pobjedu. Zastane joj dah. No Oris u posljednjem trenutku zavitla svoje tijelo u stranu, izbjegavši učiteljev udarac i osovivši se ponovno na noge. Ispustila je nekontrolirani usklik oduševljenja i osjeti kako joj srce lupa kao ludo.

To je moj Oris.

Sve što radi je savršeno. Ali nigdje se to nije vidjelo tako dobro kao na vježbalištu. Za nju je najbolje što uvijek vježba gol do pasa pa može vidjeti naprezanje i gibanje njegovih isklesanih mišića, iako nije vidjela onoliko koliko bi željela s te daljine. Voljela bi ga promatrati iz veće blizine, ali on nije volio da mu nešto odvraća pozornost. A kako joj je nedavno rekao: "Ako ćeš mi ti odvraćati pozornost, onda bolje da i ne treniram jer neću moći skinuti pogled s tebe ni na sekundu."

Bilo je to tipično muško sladunjavo laskanje, znala je to, ali u ovom je slučaju upalilo. A bila je gotovo potpuno sigurna kako vježba razgolićenih prsiju zbog nje. On bi to, dakako, porekao da ga upita, bila to istina ili ne.

Oris je sada krenuo u napad. Njegov je učitelj očito bio zatečen njegovom vještinom pa je sada bio u defenzivi, parirajući Orisovim vještim i originalnim pokretima ziasom. Orisova svijetlo zlatna kosa uvijala se i vijorila uslijed njegovih manevara i Sonja se nađe zatečena pred samom sobom shvativši kako joj je scena koja se odvijala pred očima bila ne gotovo, nego istinski senzualna.

Zna ona da muškarci moraju iživljavati svoje životinjske instinkte u borbi ili raznoraznim nadmetanjima, i to je inače smatrala glupim i barbarskim, no u ovom slučaju...

Kao što je već dugo svjesna: Oris nije običan muškarac.

Zato bi i voljela kada bi mogli provoditi više vremena zajedno. Iako žive već dugo zajedno na Dvoru Saurinai, kao da su zaratima udaljeni. To i nije tako pretjerani dojam jer je dvorac zaista ogroman. Poput osrednjeg grada, samo s manje ljudi. Obitelj Saurinai ju je tako srdačno prihvatila u svoj dom kada je njen otac tako naglo i tragično umro da se sada i sama osjećala kao Saurinai.

A uskoro će to biti i formalno. Njena udaja za Orisa samo je pitanje vremena. No pravo pitanje je: koliko vremena? Oris je toliko zauzet svojim obavezama da još neko vrijeme neće moći biti muž kakvog ona zaslužuje, rekao joj je to sam, pa će još neko vrijeme morati biti samo zaručnica.

Svejedno bi voljela provoditi više vremena s Orisom. Trenutno mnogo češće nalijeće na njegova brata nego na njega. A to je pokušavala što više izbjegavati. Njegov brat Luaru je groteskan. Ne shvaća kako takav stvor može proistjeći iz loze kakva je Saurinai. No on je obitelj i tolerira ga. Kad bi se sreli, ona bi se ljubazno nasmiješila i lagano naklonila, iako vjerojatno nikada nije uspjela potisnuti prvotni impuls kada ga ugleda i ustukne. Vidjela bih na njegovu licu da zna kako samo susprežem gađenje. I strah. 

Sluškinja je ušla u njenu sobu. Bez kucanja, po svom običaju. Krabara je draga osoba, ali ipak malo previše ležerna za domaćinstvo ovoga ranga.

"Gospo Yaria, ponovno uhodite mladog gospodara pri treningu! I ponovno ste zaspustili svoju jutarnju toaletu. Pogledajte si kosu. Niste si ju ni počeli češljati."

"Nemoj mi opet dijeliti prodike, Krabara. Morala bi se zaista podsjetiti gdje ti je mjesto. Radit ću što mi god paše. I nije kao da imam neke obveze danas. Kao što ih nisam imala jučer. Kao što ih neću imati ni sutra."

"Ne bih bila tako sigurna, gospo. Cijenjena sazára želi razgovarati s vama. Na službenoj audijenciji."

Sonja skoči na noge. Sazáru je sretala još rijeđe nego Orisa. Što bi mogla željeti od nje? Ako je to u službenu svojstvu, onda to mora značiti samo jedno. Je li moguće? Zar će njene molitve konačno biti uslišane? "Je li... je li rekla zašto me treba?"

Krabarino se lice izduži u čuđenju, a njene velike nježne oči zatrepere. "Što... meni? Što vam je, gospo? Sazára ne povjerava svoje poslove sluničadi. Da sam ju pitala, odmah bih letjela s dvora. Takvo se nešto naprosto-"

"Dobro, dobro, jedno ne bilo bi sasvim dovoljno." Počela se nervozno osvrtati. "Što je rekla, kada me želi vidjeti?" 

"Pa... rekla je što prije jer u podne mora u Kneževu Kulu."

Sonja pogleda na uljani kronomjer. Prošlo je deset sati! "O, Bože, zašto mi nisi to prije došla reći?! Moramo požuriti. Pogledaj mi kosu, sva je raščupana, nisam ju ni počela češljati!"

"Pa to sam ja sada rekla, gos-"

"Nemoj mi pričati priče, nego mi pomogni! Moram se još na brzinu oprati i odjenuti. Odjenuti! Što da odjenem? Što je prikladno za takve prilike? Ni ne znam koja je prilika!" Ali nadam se. 

"Ja bih vam preporučila onu krasnu tjegidu od tamnozelene širske svile."

"Ma tko te pita? Zašto tjegidu? Nije to malo preozbiljna odjeća?"

"Ha, eto... sazára mi se doimala prilično ozbiljnom kad mi je predala poruku za vas. S druge strane, ona se uvijek doima ozbiljnom. Zapravo, mislim da ju nikada nisam vidjela-"

"No dobro, neka bude tjegida. Nemoj tu samo stajati, nego ju donesi i onda mi pomogni. Moramo požuriti!" Ima pravo. Ne smije stati pred sazáru kao nekakva razmažena balavica. Žena koja će nastaviti lozu Saurinai mora se prvo dokazati sposobnom i doličnom.

Krabara zakoluta očima i odskakuće prema ormaru kako bi izvadila tjegidu. Sonja je za to vrijeme zgrabila antikni srebrni češalj kojeg joj je Oris poklonio, a za kojeg je tvrdio da je izrađen od kristaliziranih suza supruga garninskih ratnika koje su danima plakale jer su saznale da su im muževi preživjeli posljednji okršaj Stogodišnjeg rata jazavaca, da su svi nezakonito oženili istu kobilu zbog nasljedstva i da su još k tome svi od jedne druge kobile jeftino kupili hlače od epsilonskog droka kojeg je jednostavno nemoguće prati. Počela se brzo češljati i pritom jaukati jer je u žurbi čupala vlasi. Ovoga će puta izostati dvjesto poteza češljem. Morat će se zadovoljiti s brzih i bolnih sto. "Au!"

"Samo nemojte histerizirati, gospo. Već ćete stići na sastanak."

"Karabara, draga si mi, ali... jao... nemoj sada mljeti svoje mudrosti, nego se koncentriraj na posao. Hajde, dok se ja češljam... Au!... Ti me skini i na brzinu me operi."

"Što, tu gdje da sada stojite?"

"Da, odmah! Au!"

"Nebesa, što još neću doživjeti u svom životu!" Iako preneražena, Krabara je raspetljala vezice na Sonjinoj noćnoj halji i oprezno ju svukla s nje, ostavivši ju stajati golu s njenim češljem dok je ona punila lavor s toplom vodom.

Sonja je bila uzbuđena. I prestrašena. Osjećala je kako joj se želudac stegnuo od nervoze. Je li zaista došao taj dan? "Jao!!" 

 

Zamah s boka. Skok u stranu. Blokiraj udarac. Brzi okret, udarac nogom po koljenu, još jedan munjeviti okret i iznenadni udarac po vlastitim leđima. Oris je više iz ljutnje nego zbog udarca kojeg je primio urliknuo poput bijesnoga psa.

"Mrtvi ste, gosparu," reče mu Unstaridas oslanjajući se na svoj zias, držeći svoj uobičajeni hladnokrvi izraz lica. Prokleti gad. "Da su ovo pravi ziasi, a ovo prava borba, sada bi liptila krv iz ogromne rane na vašim leđima." 

"Je li?" odvrati mu cinično Oris. Sav zadihan i znojan mahao je svojim ziasom kojeg nije upotrijebio onako kako je želio. Bio je ljutit. Skoro ga je imao, prepotentnoga gada.

"Jako ste napredovali, mladi gospodaru, ali još ste uvijek prebrzopleti. Kada vidite priliku za udarac, vi ju iskoristite divljačkim obrušavanjem i pri tom ostavljate svoju bočnu stranu tijela potpuno izloženu."

"Kada nastupi prilika za pobjedu, ja ju iskoristim. I vi ste me to učili, u krajnjoj liniji."

"Priliku za pobjedu treba iskoristiti, bez sumnje. Obično dobivate samo jednu. Ali treba biti siguran je li to prilika za vlastitu pobjedu ili protivnikovu. Sada sam vam, primjerice, servirao pobjedu. Barem naizgled. U stvarnosti sam vam servirao klopku hineći ranjivost koja je vas je uljuljkala u privid puta do pobjede. Stvari nisu uvijek onakvima kakvima se čine."

"Da, ništa nije onako kako se čini." Oris se sada malo smirio. No to svejedno nije promijenilo činjenicu da mrzi poraze. A ti si zabij svoje filozofiranje u dupe. 

"Točno. Ništa nije onako kako se čini. I što ste naučili iz ovoga?"

"Da nema pobjede kada pokušavate pobijediti?"

"Mudro. Ali krivo. Pouka je da postoje različiti načini pobijediti protivnika. Jedan od njih je pustiti protivnika da ga pobijedi njegova vlastita samouvjerenost. I ambicija."

Na posljednju Unstaridasovu riječ Oris ga prostrijeli pogledom. On sa mnom tako razgovara? Zaista si svašta dopušta. Unstaridasa Orisov prezrivi pogled nije dojmio. Nije ni trepnuo. 

"Zar to nije isto?"

"Ni govora. Kada se naučite samodisciplini, shvatit ćete razliku. I još se nešto moglo naučiti ovdje. Napad mora uvijek biti i obrana. Protivnikova slabost može biti i njegova snaga. Uvijek treba računati sa svim mogućnostima, a ne se u jednom trenutku uhvatiti samo za jednu. Svaki pokret mora biti u skladu s dvoznačnošću prilika oko sebe."