IOX by Aleksandar Kostjuk - HTML preview

PLEASE NOTE: This is an HTML preview only and some elements such as links or page numbers may be incorrect.
Download the book in PDF, ePub, Kindle for a complete version.

"Aha..." Oris se kretao prema rubu dvorišta. Tamo ga je na terasastu šetalištu čekao vjerni Septa. Unstaridas je krenuo za njim.

"Iako moram priznati kako ste me dobro opalili po koljenu. To je zaista dobar način onesposobljavanja protivnika."

"Ali ipak ste pobijedili."

"Jesam," reče bez oklijevanja.

"Da. Ipak, bio sam brz. Vaša strategija lažne ranjivosti bila je dobra, ali riskantna. Da sam bio djelić sekunde brži, ja bih zadao udarac, a ne vi."

"Pobjedu obično i određuju djelići sekunde. I da, riskirao sam mnogo. No ako se upuštate u borbu na život ili smrt, onda ste vjerojatno i spremni na rizike koji s njom dolaze. U životu nikada nema jamstava."

Mudro. Ali krivo. Ja sam baš veliki obožavatelj jamstava.

Septa je stajao spreman pokraj svojih kolica na kojemu su bili ručnici i piće za osvježenje umornih ratnika. "Gospodo, izvolite," reče on suhim glasom, pružajući im ručnike. Rado su ih primili i obrisali znoj koji je curio niz njihova lica. Oris sa zadovoljstvom primjeti kako je njegov učitelj mačevanja ovoga puta mnogo crveniji u licu. I kako je potrošio mnogo više daha nego inače. Koliko god primjedbi on imao na Orisov stil mačevanja, morao se danas jako potruditi kako bi pobijedio svoga učenika. Bio je blizu. Jako blizu.

"Što si nam spremio, Septa?" upita ga Unstaridas pokazujući pogledom prema kotliću iz kojeg je nalijevao pušeću tekućinu u malene jolše s crno-zelenim ornamentima i motivima životinjskih pandži.

"Željezni čaj, majstore Unstaridas. Okrijepljuje tijelo i duh. Daje snagu i izdržljivost. Malo sam se osmjelio i kapnuo malo limuna.

"Što bismo mi bez tebe, Septa?" reče mu Oris sa smiješkom.

"Svakako, gospodaru."

Oris digne svoju jolšu u znak zdravice i Unstaridas, vidjevši gestu, učini isto, iako, sudeći prema izrazu njegovu lica, očito nije imao namjeru piti. Željezni mu čaj valjda nije po volji.

"Za rizike," reče Oris.

Unstaridas pristojno kimne, ali njegov nezainteresirani izraz – kakvog je držao većinu vremena – sugerirao je kako nema simpatije za kičaste geste svoga plemićkog učenika koji ga tako dobro plaća. Kucnuli su jolšama i popili vrući čaj.

Unstaridas napravi kiseli izraz lica nakon što je ispraznio jolšu. "Uh, rekao si malo limuna, Septa? Ovdje ima više limuna nego željeznog čaja."

"Ispričavam se, majstore, bilo je to nesmotreno od mene. Donijet ću vam novi. Bez limuna."

"Ne, ne, sve u redu."

I Oris se namršti na reski čaj. "Zaista si pretjerao, Septa. Nemojte mu zamjeriti, učitelju. Septa ne voli biti suhoparno strašilo kakvo jest pa stalno traži nove načine biti originalan. Je li tako, Septa?"

"Svakako, gospodaru."

"Onda, učitelju, hoćemo li još jednu rundu?"

"Mislim da smo za danas dosta učinili. Svemu treba pristupati s mjerom."

"Hajde, samo još jednu malu rundicu. Ne mora to biti prava borba, i ja se moram oporaviti od ove zadnje. Ali želio bih isprobati nekoliko novih poteza. Sam sam ih smislio. I želim čuti vaše mišljenje."

Unstaridas ga je gledao svojim sumornim netolerantnim pogledom. Učenik ne bi smio proturiječiti učitelju. Orisovo moljakanje i dodvoravanje smatrao je znakom slabosti. Slabosti koju treba izbiti iz njega. "Dobro, ali nećemo dugo."

"Odlično."

"Da vidimo što ste to smislili. Iznenadite me, gosparu Orise."

"Mislim da nećete biti razočarani, učitelju."

"Vidjet ćemo." Unstaridas izađe na čistinu u pratnji svoga učenika. Dvorište je bilo prostrano i prekriveno gustom travom. Jutarnja rosa još se uvijek držala za vlati, dajući travnjaku vlažan sjaj, a miris je bio intenzivan i poticajan. I iako je nebo već bilo bijelo, dan je još uvijek mirisao po jutru.

Unstaridas svojim ziasom napravi tradicionalni pozdrav majstora mačevanja. Oris učini isto i odmah zauzme borbeni stav. Raširi noge, savine koljena i s drškom pokraj uha usmjeri lažnu oštricu ziasa prema svome učitelju. Unstaridas zauzme pripremni položaj, ali ništa posebno kako bi se pripremio za napad neprijatelja.

Želi vidjeti kakvu sam vratolomiju sada pripremio.

Oris pojuri prema njemu, vitlajući zijasom. Unstaridas je stajao nepomično, ne reagiravši ni na koji način, ne skidavši pogled s borbenog mladića koji mu se približavao.

Oris se nađe nadomak svoga učitelja i u tom se trenutku nogama odgurne s tla, poleti u stranu s Unstaridasovog desnog boka, napravi okret u zraku, vitlajući zijas odozgo prema učitelju. Unstaridasov zias strelovito fijukne kako bi blokirao Orisovu oštricu, no Oris zaobiđe svojim ziasom učiteljev, sleti na tlo, u rakovu položaju napravi okretaj i zamahne ziasom prema Unstaridasovim nogama.

No lažna oštrica presječe goli zrak jer je Unstaridas spremno poskočio, izmičući Orisovom vještom udaracu, istodobno zamahnuvši prema Orisu koji se još nalazio pod njim.

Iako lažna oštrica, ona odere travu s tla i zelenilo se rasprši zrakom oko njih. Oris se odmah nakon svoga neuspjela poteza odkotrljao u stranu, za dlaku izbjegavši još jedan trag učiteljeva zijasa na svojim leđima. Osovi se na noge samo da bi se našao pred plešućom oštricom svoga učitelja koji nije gubio ni sekunde, nego se smjesta obrušio na svoga učenika koji je, odbijajući njegove udarce koji su slijetali sa svih strana, uzmicao prema natrag.

Prvi napad bio je dobar i brz, ali Unstaridas ga je spremno dočekao. Sada je Oris plaćao svoju odvažnost čistom defenzivom pred učiteljem koji mu je očito namjeravao očitati još jednu lekciju.

Ipak, računao je Oris i s time. Napokon, prije nekoliko mu je minuta pokazao kako napad za koji se smatra da je pobjedonosan može ispasti poguban. Zato je imao još par poteza u rukavu.

Pri Unstaridasovu posljednjem naletu nije samo blokirao njegovu oštricu, nego je nevjerojatnom brzinom isprepleo njihove ziase, drškom svoga ziasa ukliještio njegov i privukao ga naglo k sebi. Samo na djelić sekunde, ali dovoljno da ga nadlakticom snažno odgurne od sebe.

Unstaridas poleti unazad i otkotrlja se na tlo. Oris nije ni sekunde oklijevao, kao što ni njegov učitelj nije oklijevao, i prešao u napad, jurnuvši prema njemu dok je još bio na tlu.

Iako je u trenu pada na meku travu Unstaridas ispustio svoj zias iz ruke, nije mu trebalo dugo da ga dohvati i odbije s ogromnom žestinom Orisovu oštricu, sve u djeliću sekunde. Oris odskakuće unatrag uslijed Unstaridasova silovitog protuudara i gotovo izgubi ravnotežu.

Naučio je ne podcijenjivati učiteljevu vještinu, ali sada je podcijenio njegovu snagu. Gad je nevjerojatno otporan, to mu moram priznati. 

Unstaridas se digne na noge i sada su obojica stajala sučelice, u položajima za napad.

"Zias ne mora biti protivnikovo jedino oružje, učitelju."

"Istina, iako to uvelike odstupa od pravila dobrog mačevanja."

"Pravila?" Oris se počne smijati. "Stvarno me čudite, učitelju, da laprdate takve gluposti. U borbi na život i smrt nema pravila. Postoji samo pobjeda ili smrt. I to je to."

"Jest. Ali ovo nije borba na život i smrt. Mi vježbamo umijeće rukovanja ziasom."

"Cijepidlačenje. Sve je borba na život i smrt." Oris navali na svog učitelja, njegova oštrica je šištala na sve strane, a Unstaridas mu je nepogrešivo parirao. A onda brzim pokretom povuče njegovu oštricu prema dolje i drugom ga rukom odalami snažno po obrazu. Oris ponovno zatetura unatrag.

Vratio mi je milo za drago. "I vi ste nešto naučili danas, učitelju!" 

"Jesam, ali ne ono što vi mislite," reče on držeći ispruženu oštricu prema njemu.

"Ma nemojte," reče Oris keseći se dok mu je krv curila iz razbijene usne.

"Da. Mislim da biste trebali... da biste trebali..." Unstaridas počne teško disati.

"Mislite da bih trebao... što? Nije vam dobro, majstore Unstaridas?"

Unstaridas naglo problijedi. Počne teturati na mjestu, pokušavajući se održati uspravnim s vidljivom slabosti u nogama. Zias je sada tek vukao po tlu, labavo ga držeći dok je pogledom bolesnika lutao oko sebe.

Zias mu ispadne iz šake kojom se odmah potom uhvati za svoje grudi, ispuštajući bolni jauk. Disanje mu je sada već bilo hrapavo i moglo se vidjeti da se bori za svaki dah. Unstaridas digne pogled prema svome učeniku koji je stajao, mirno oslanjajući ruke na svoj zias. Na licu mu je bio samouvjereni osmijeh. Spoznaja se uoči u očima majstora mačevanja.

Pomakne pogled prema terasi gdje je stajao Septa. Stari je sluga također bez uzrujavanja promatrao njegovu agoniju, stojeći s rukama iza leđa pokraj kotlića sa željeznim čajem i setom jolši. Iz grla kotlića još je izlazila para. Čaj je još bio vruć. Pogleda jolšu iz koje je pio.

"Da," obrati mu se Oris, "dobro ste pogodili. Čaj. Vama ništa ne promakne. No dobro, nešto vam očito jest, jer inače ne biste bili u ovome stanju."

Unstaridas malaksa. Hropteći padne na koljena, još uvijek se držeći za prsa koja su ga sve više izdajala. "Ti... ti..." reče jedva. Snage su mu bile na izmaku.

"Ja, ja što? Postoje različiti načini da pobijedite protivnika. Jedan od njih je," napravi malu stanku i stavi mudri izraz lica, "da ga otrujete." Nasmije se skromno kroz stisnute nakešene zube, likujući zbog uspješnog parafraziranja svoga sada već klonulog učitelja. "Rekao sam vam da imam nekoliko novih poteza na repertoaru. Kako vam se sviđa ovaj?"

Unstaridas kroz bolne hropce i crvenih očiju pokuša reći nešto. "Proklet... prok..."

"I mislio sam da će vam se svidjeti."

Majstor mačevanja sruši se mrtav potrbuške na tlo. Oris ga je promatrao, zapanjen koliko mu zadovoljstva ovaj prizor donosi. Već se dugo nije ovako dobro zabavljao. Unstaridasov izraz lica pred smrt bio je neprocijenjiv.

Trenutak je prošao. Topli osjećaj zadovoljstva prohujao je poput hirovitog proljetnog povjetarca. Sada je to samo lešina u njegovu dvorištu.

Oris zabije svoj zias u zemlju i krene prema Septi. Ovaj ga je spremno čekao, nije se pomaknuo sve ovo vrijeme ni cincu. Bez riječi uzme ručnik sa Septinih kolica i ponovo se obriše njime.

"Gospodaru," reče Septa pružajući mu bijelu maramicu. Oris ga zbunjeno pogleda zbog te njegove geste. "Usnica vam krvari, gospodaru Orise."

"Ah, da, hvala." Već je zaboravio rane koje je zadobio prilikom treninga. Prihvati maramicu i stane si brisati krv koja mu je pocurila niz bradu. "Jesam li? Vidi li se još?"

"Krv ne, ali rana da. Imam ovdje slilirijske masti. Da vam saniram ranu njome? Mogla bi se upaliti. Ili inficirati." Septa je već izvadio iz džepa okruglu metalnu kutijicu s mašću. Uvijek spreman na sve. 

"Ma kako si ti brižan, Septa. Nemoj me navlačiti za nos. Preživjet ću napuklu usnu nekako. Iako moram priznati učitelju da ima šaku od olova. Mislim, imao je, hm. Baš me pošteno odalamio. Na trenutak mi se činilo da ću se onesvijestiti, toliko mi se zavrtjelo. Nisam mislio da je za to u stanju. Da je zamahnuo malo jače..." Zastane i pogleda Septu koji je pomno pratio svaku njegovu riječ. "Ne bi mi bilo ništa. Nisam ja od slame." Baci mu u lice krvavu maramicu.

"Nipošto, gospodaru."

"Koji si to otrov koristio?"

"Samo nešto iz moje zalihe. Zove se Zmajeva vjetrenjača."

"Vrlo... slikovit naziv."

"Uistinu, ali nije moja zasluga. Recept je star već stoljećima."

"Recept?" Oris se nasmijulji. "To mi se sviđa. No na trenutak sam se pribojao da si možda otrovao i mene. Čaj je stvarno bio kiseo. Kad sam ga progutao, već sam mislio kako osjećam ispod svog tog limuna gorčinu otrova."

"Ne bi mi to palo na pamet, gospodaru Orise. Otrov je bio u učiteljevoj jolši. A čaj sam morao zasititi limunom jer Zmajeva vjetrenjača ima vrlo intenzivan okus. I miris. Majstor Unstaridas bi sigurno prepoznao opasnost. Gorčina koju ste osjetili je od željeznog čaja."

"Aha..."

"Upotrijebio bih otrov bez okusa i mirisa, ali za pripremu takvog trebam vremena, a toga nisam imao previše. Da ste mi prije rekli za svoj plan glede majstora Unstaridasa..."

"Ah, znaš ti mene. Inspiracija mi dođe samo ovako," škljocne prstima, "i onda moram brzo djelovati kako ju ne bih izgubio."

"Svakako, gospodaru."

"Iako... to je ipak mogla biti dobra prilika da me se riješiš. Samo si morao zamijeniti jolše i... paf!"

Orisova insinuacija, naravno, nije izazvala nikakve emocije u Septi – bio je prepametan i prehladnokrvan za to – ali je stavio afektivan izraz blage zapanjenosti na lice. "Kako to možete reći, gospodaru? Godinama vam vjerno služim. I vašoj kući. Nikada ne bih iznevjerio vaše povjerenje. Uostalom, vaša bi majka sigurno bila protiv vašeg trovanja."

"A što misliš tko bi ti naredio da me otruješ?! Nisam ni mislio da bi to učinio samoinicijativno. Moja majka... bilo bi to jako primamljivo za nju."

"Nikako. Ne bih to nikada učinio. Ni ona."

"Sada si rekao: služiš meni i mojoj kući. To dvoje nije nužno u suglasju." 

"Gospodaru Orise, uvjeren sam kako vaša majka za vas osjeća isključivo majčinsku ljubav i ponos."

"Zato te volim, Septa. Znaš srati koliko si dug i širok i pritom zvučati kao da izgovaraš božansku istinu."

"Hvala, gospodaru."

"Između nas dvojice... Kada bi došlo do toga da moraš birati između moje majke i mene... čisto hipotetski, dakako..."

"Dakako."

"... koga bi izabrao?"

"Pa... kod takvih odluka dobro je voditi računa o budućnosti."

"I?" Oris digne obrvu.

"I... mladi jesu budućnost, zar ne?"

"Aha. U tom slučaju, Septa, svakako ću voditi računa da nikada ne ostarim."

"Svakako, gospodaru," reče on uz skromni smiješak.

 

Uvjeravala je samu sebe kako ne mora biti nervozna. Sve će biti u redu. Napokon, među obitelji je. Na neki način. Strašna misao joj odjednom dođe i ona se protiv svoje volje strese. Pogleda svoje nokte. Potpuno je zaboravila na njih! U svoj toj strci nije joj palo na pamet uređivati i nokte. Krabara isto nije bila velika pomoć. Osim što joj je predložila tjegidu, samo je radila što joj je ona rekla i još pritom kukala i zapomagala.

Pa to se tako ne radi, gospo! Neka mi se Bog smiluje, kako vam takve stvari padaju na pamet? To nikako neće ići, gospo! Ne možete s takvim stvarima brzati, gospo! Baš je dosadna. I baš od nje mora slušati prodike o kršenju onoga što se spada. 

"Ja kršim pravila, gospo, kako bi moji gospodari mogli izbjegavati sve nedolične procedure. Sluge se i ustaju rano kako se gospodstvo ne bi moralo odijevati na brzaka kao nekakvi... nekakvi... konobari u gorućem skladištu," rekla je Krabara dok joj je petljala oko tjegide pod njenim neprekidnim zapovijedanjem da požuri. Koje li demagogije. Krabara bi trebala ići u politiku. To joj je i rekla.

Ona se tada nasmijala na to. "Pa, moja gospo, išla bih ja u politiku, ali ne volim sjediti u podrumima, čekajući da mi dva patuljka narežu kruh kojeg onda moram čuvati tjedan dana."

Ta je izjava Sonju potpuno zbunila. Nije shvatila što je Krabara time željela reći. A nije to uspjela prokljuviti ni do sada. Jedna od njih dvije očito je izgubila nit tijekom rasprave, ali da ju sada spali grom kroz ovaj otvoreno-zatvoreni prozor pokraj nje, ne bi znala reći koja.

Odsada će svakako izbjegavati riječ politika u Krabarinoj blizini. 

Ormar za odjeću u njenim odajama ima ogrebotinu na lijevoj nozi.

Nokti joj i nisu tako loši, zaključi gledajući ih. Malo brušenja bi im dobro došlo, ali to se i ne vidi ako se baš pozorno ne gleda. Valjda me sazára neće detaljno odmjeravati. Iako bi baš mogla. Pogotovo ako će se na sastanku govoriti o onome o čemu ona tako mahnito misli da će se govoriti. 

Kvragu!

Držat će ruke iza leđa što dulje može. Nije upadljivo i daje dojam formalnosti. Tako je. Formalnosti.

Kad je bila malena, željela je biti pamučna deka kad odraste.

Stajala je u ogromnom hodniku koji je imao samo jednu funkciju: voditi u službene odaje sazáre Saurinai. Nije imao nikakvih sporednih vrata. Samo velike zlatom ukrašene prozore s jedne strane i s druge strane niz različitih umjetničkih djela koja su očito trebala impresionirati svakoga tko kroči ovim dugim putem do vrata same sazáre pa kada napokon stigne, da stigne prepun strahopoštovanja.

Djelovalo je.

Zrake Sunčeve svjetlosti veličanstveno su obasjavale mramorne ploče lepezasto njegovanog kraljevskoga poda, bijelobijele zidove s ornamentalnim reljefom od plavozelene linkre i fantastičnu umjetničku kolekciju. Čitav se hodnik činio jednostavno – čarobnim.

A odmah do ulaza u odaje nalazilo se veliko zrcalo u kojem se Sonja mogla cijela vidjeti. Okvir je bio izrađen od podzlata i oblikovan u isprepletene zmije čije su se glave susretale na samome vrhu. Oči su im bile, vjerojatno ne slučajno, od crnoga zmijskog srebra. Četiri zmijske glave simetrično su se pružale ispod gornjega brida zrcala i bile su oblikovane tako da se dobije dojam kako njihove zlokobne oči gledaju prema bespomoćnom liku u zrcalu ispod njih. Trenutno je taj lik bila Sonja i to ju je zrcalo ponešto uznemiravalo.

Nije se mogla sada uzrujavati zbog toga. Ima u ovome trenutku mnogo veće brige i ne može si priuštiti odvraćanje misli zbog lošeg estetskog dojma.

Osim toga, po pitanju estetike, zrcalo trenutno i nije tako loše izgledalo. Jer u njemu se odražavala vitka mlada djevojka u tamnozelenoj svilenoj tjegidi. Nije zaista loše izgledala, morala je unatoč svoj svojoj skomnosti priznati. Jedino nije bila baš sigurna da tamnozeleno pristaje uz njenu medenoplavu kosu. Gledala se svih strana. Sada ionako ne može ništa promijeniti.

Prošloga je tjedna možda vidjela pticu.

Tjegida je bila pripijena uz njeno tijelo i diskretno je ocrtavala njegove linije. Malo je namjestila meki ovratnik, činilo joj se kako je lagano nakrivljen. Izravnala je rukave koji su, iako sastavni dio, bili odvojeni od same tjegide i razotkrivali njena gola ramena. Razrezi sa svake strane razotkrivali su njene vitke noge zbog čega joj je bilo pomalo neugodno. No ovo bi se ipak smatralo vrlo ozbiljnom haljinom, samo za vrlo ozbiljne prilike.

Da nije ipak preozbiljno? Čak je i kopčama potjerala kosu unazad kako joj ne bi padala po ramenima kako to obično pušta. Izgledala je... odraslo.

Nasmijala se na tu misao. Shvatila je kako je do sada bila obična razigrana curička. Sada se odijeva kao žena sa zadatkom.

Da nije ipak preozbiljno? Zašto je uopće slušala Krabaru?

Zrcalo u njenim odajama je od santistakla.

Zašto mora toliko čekati? Bila je shvatila da se sazári žuri. Bila bi jako razočarana kada bi sazára otišla bez da ju primi. Shvaćam da ima mnogo posla, ali... Njen joj je pomoćnik rekao kako će ju gospodarica začas primiti. To je bilo prije pola sata. Čekanje joj je povećavalo nervozu. I sada je upravo shvatila da je žedna. Danas uopće ništa nije popila. A noćas je popila tek čašu ne-vina. Željela je popiti dvije, ali zapravo nije htjela. 

Još je malo poravnala rukave. Da, sada je bolje.

Osvrnula se oko sebe za slučaj da netko možda gleda i rukama poduprla grudi prema gore. Sazára ju mora doživjeti kao plodnu ženu, a ne kao adolescentkinju.

Pritom joj je u oko pala slika koja je visjela pokraj zrcala. Uočila ju je, dakako, i prije, ali bila je prenervozna zbog sazáre i preusredotočena na popravljanje svoga izgleda da bi se zamarala nevažnim stvarima. Ali sada ju je nervoza pomalo prošla i čekanje joj je već postalo zamorno. Kad već mora provesti dan u ovom hodniku, može onda i proučiti pokoju ovdašnju znamenitost.

Bila je doista impresivna. Slikana je u tehnici perforirane masti na glinenom platnu, u stilu rane pozitivističke deinterpretacije s očitim, iako blagim, primjesama neopseudosecesionizma. Prikazivala je bogolikog čovjeka u oklopu, s kacigom iz koje su stršali rogovi i kljove. Taj junak jaše krilatog er-vuka u plamenu i sa šesterokutnim kopljem – omiljenim oružjem junaka iz starih legendi – obrušava se na kolosalnu odsječenu riblju glavu iz čijih očiju lipte slapovi krvi koji se pak ulijevaju u razgranatu crvenu rijeku na dnu slike. Uz ušće rijeke nalaze se mnogi ljudi koji bez ičega na sebi pokušavaju na gležnjevima slomiti štapove kojima su prethodno pokušavali posložiti humke crne plodne zemlje tako da se daju listati. Pokraj njih su prolazile razne životinje, tijela uvijenih i zgrčenih od boli i patnje, koje s nevjerojatnom predanošću pokušavaju sebi odgristi noge kako bi od svojih živih i beznogih tijela napravile most preko jednog od pritoka krvave rijeke na kojem bi goli ljudi mogli lomiti svoje štapove i ručati sa svojim obiteljima. I to na stolnjacima izrađenih od životinjskih nogu. I priborom od krvi.

Odmah do ušća rijeke rasla je gotovo crvena zelena trava koju su pasle obezglavljene krave i minijaturne ovce. U samoj rijeci plivala bi pokoja mrtva ptica ili odbačeni papirni svitak. Nad rijekom lete ptice koje u svom frenetičnom bunilu pokušavaju zatući jedna drugu papirnim svitcima različitog podrijetla i literarne vrijednosti.

Ipak je oklopljeni junak bio ono što je davalo veličinu i uzvišenost slici. Lice mu je bilo potpuno sakriveno kacigom, ali iz oklopa mu je na prsima curila krv, a crvena mrlja imala je oblik portreta mladića duge crne kose, dubokoga glasa i plavih očiju. Nad njim su s nekakvih velebnih greda na nitima visjele ladice izrađene od sljepljenih ključeva za noćne posude iz kojih je ispadala zlatna prašina. Prašinu su zapravo izbacivali strojevi loptastog oblika koji su bili pričvšćeni na unutarnje bočne stijenke ladica i povezani lancem od ljudskih lubanja i nadkoljenica s distributerima zlatne prašine na vanjskoj stijenki ladica, u kojima je radilo sveukupno pedesetak golih ljudi za nisku nadnicu i obećanja o boljem životu.

Sonja je jučer otišla spavati, sjeti se.

Znala je odmah što ova slika predstavlja. Otkako živi na ovom dvoru, pokušala se što bolje upoznati s poviješću kuće Saurinai. A ova slika opisuje jednu od najuzbudljivijih razdoblja te povijesti. Čovjek na slici je Tunadorro Trika Leskayy Saurinai, utemeljitelj modernog tiskarstva.

Još davno prije Deprivacije ljudi su otiskivali pisanu riječ pomoću vrlo primitivnih tehnika kao što su pisanje odsječenom rukom po papiru, udaranje cilindričnim žlicama po površini mlake vode, lijevanje rastaljenih zdjela za kašu u posebno modelirane kalupe od papira za jedenje kaše te protiskivanje mladih ovaca kroz sito od recikliranih krletki. Te tehnike bile su vrlo nepozudane, krajnje kompleksne i neekonomične, a i bile su uzrokom mnogih požara u javnim nužnicima i kiparsko-prozorskim udruženjima. Dodatan problem tadašnjeg tiskarstva bio je što je većina ljudi u toj struci bila nepismena, bez ruku ili čekala pogubljenje bliskoga rođaka.

Tada je došao Trika i uveo pravu revoluciju. On je, naime, potrovao cijelu svoju obitelj. I bio je jako veseo zbog toga. Javnost se, s druge strane, zgražala nad tim činom i tražila da vlast snizi poreze i davanja na prijevoz dlake. I da se Trika privede pravdi, što je tada za jednog plemića značilo da mu treba oduzeti naslov, a njegova konja, ako ga je krivac slučajno imao, pribiti na zid neke jave ustanove, nije bitno koje, kako bi ostali konji u budućnosti dobro razmislili prije nego što njihovi plemićki vlasnici počine kazneno djelo za koje zbog svoga povlaštena statusa, dakako, ne mogu kazneno odgovarati.

U skladu s time ni Trika nije odgovarao za svoj gnjusan zločin, ali mu je tada sudačko vijeće, koje se sastojalo od četiri predstavnika osiguravajućih društava, jednoga suca i nečega što se radi izbjegavanja suvišnih pitanja jednostavno zvalo sisavcem, ipak dosudilo da mora platiti novčanu odšetetu u vrijednosti dvjesto tisuća goveda ili u vrijednosti dragoga kamenja težine dvjesto tisuća goveda. Trika se odlučio za prvu varijantu odštete da bi ju onda odbio isplatiti. Nije to bilo samo zbog toga što mu je sama pomisao da on bilo kome plaća bilo što smiješna i uvredljiva, nego i zbog toga što kuća Saurinai tada nije raspolagala velikim bogatstvom kao danas. Sam Trika kao poglavar obitelji – što je bio i prije nego je pobio obitelj – bio je zaslužan za nekoliko vrlo nemudrih ulaganja, od kojih je najkatastrofalnije bilo ono u neprofitnu samoubilačku udrugu za prikupljanje kišnice.

Sudačko vijeće koje mu je presudilo, zgroženo Trikinim ismijavanjem autoriteta pravosudnih tijela, izreklo je ultimatum da će udvostručiti kaznu, što je Triku ostavilo posve hladnim. Da ipak smiri tu cijelu prenapuhanu aferu oko pokolja svoje obitelji, dao je ubiti jednog od sudaca. Odnosno jedinog. To baš i nije dalo onakve rezultate koje si je Trika priželjkivao jer je sudac koji je zamijenio ubijenog poveo cijelo sudačko vijeće u osvetnički pohod, naredivši zapljenu većeg dijela imovine Saurinaia. Trika je ponovno pokušao smiriti cijelu situaciju tako da je dao ubiti i novoga suca. Nažalost, njegovi izvršitelji vratili su mu se usred noći – u to preddeprivacijsko razdoblje ljudi su još mogli slobodno šetati noću! – s uznemirujućom viješću da se sudac u pitanju, iako su se iznimno trudili, ne da ubiti. Što je to točno značilo, do dana današnjeg je ostala jedna od najvećih tajni bez čijeg razotkrivanja ljudi mogu živjeti sasvim normalne živote.

Trika je shvatio konačno kako se nalazi u situaciji iz koje se više ne može izmigoljiti. Morao je platiti kaznu. To je bio veliki problem jer nije imao dovoljno novaca za to. Čak i da mu je sudačko vijeće odblokiralo imovinu, vjerojatno ne bi imao dovoljno. Ili bi imao dovoljno, ali bi onda potpuno propao. Trika je duboko u svojoj duši osjećao kako će svoj problem riješiti tako da ubije nekoga. Samo što nije znao koga bi to trebao ubiti, a da to rezultira ishodom povoljnim isključivo za njega. U tom kritičnom trenutku povijesti kuće Saurinai Triki je bilo pomalo žao što je pobio baš cijelu obitelj. Trebao je ipak ostaviti nekoga na životu jer mu je zaista trebao netko tko bi mu udijelio pokoji savjet.

I onda je na njegova vrata došao čovjek kojeg povijest poznaje samo pod imenom X'Ilijas. Taj je čovjek Triki predstavio poslovni model koji bi uz malenu novčanu potporu kuće Saurinai trebao obojici donijeti ogromno bogatstvo. Trika, naravno, nije slušao ono što mu je X'ilijas pokušavao prenijeti jer ga je u svoj dom pustio samo zato što mu se činio kao savršeni kandidat za jednu od njegovih igri vješanja po kojima su Saurinai toga doba bili toliko poznati. No X'Ilijasove riječi bile su toliko intrigantne da su ipak prodrijele do Trike koji se pribrao i odlučio poslušati što mu ovaj neobični čovjek želi reći, pa možda čak i odgoditi njegovo vješanje.

X'Ilijasov plan bio je iznimno originalan. Predložio je osnivanje malene grupice operativaca u kojoj bi svaki od njih stvorio udrugu za financijske transakcije. Svaki bi od tih operativaca tu udrugu stvorio pod lažnim imenom i vodio ju je preko neke stvarne osobe, ili još bolje, više osoba kojima bi tu udrugu pripisao. Te bi udruge nudile naivnim ljudima povoljna imanja, stoku u pola cijene, govoreće ptice koje proizvode srebro i slične stvari koje većina ljudi jednostavno mora imati pod svaku cijenu. Ljudima bi se omogućivalo plaćanje na rate tih nepostojećih imovina tako da daju dio, ili još bolje, sav svoj posjed kao zalog. Ti bi se zalozi koristili za prezentacije robe drugim klijentima kako bi se lažne ponude činile uvjerljivijima, pa je tu bila nužna dobra koordinacija između svih operativaca. Uglavnom, sva imovina koja bi se prikupila što brže bi se prodala, a kada bi prevareni klijenti shvatili da su prevareni, krivnju bi snosili službeni vlasnici udruga koji, naravno, o cijeloj mašineriji ništa ne bi znali. Stvarni vlasnici jednostavno bi se povukli. Svaki bi osnovao novu udrugu i svaki bi pritom bio bogatiji nego što je bio za osnivanje posljednje. I sve bi započeli iznova. X'Ilijas je doveo umijeće prijevare na jednu potpuno novu razinu. Trebao je samo malo početnoga kapitala kako bi mogao u začetku posla lakše varati ljude.

Trika je slušao što mu X'Ilijas govori i srce mu je pritom kao ludo lupalo. Misli su mu jurile glavom poput tisuću oluja. Skočio je na noge pun nove nade i žarućeg elana. Napokon je znao što mora učiniti. Napokon je otkrio kako mu budućnost mora izgledati.

Nakon što je posluzi naredio da objese X'Ilijasa ispred dvorca – nije čak ni ostao gledati – odmah se bacio na posao. Primjenio je X'Ilijasov poslovni model, uz nekoliko preinaka. Lažne su udruge bile osnovane, i to u mnogo većem broju nego što je X'Ilijas to zamislio, ali pripisane na osobe koje zaista postoje, ali nemaju baš ništa sa samim udrugama. Točnije, radilo se o vlasnicima i zastupnicima osiguravajućih društava. Trika je u prijevare dodao još i pokoje ubojstvo, silovanje i otmicu tako da bijes prevarenih bude što veći.

Njegova inicijativa bila je u potpunosti uspješna. Osim što je prikupio zavidnu količinu novca, pokrenuo je jedan novi trend. Pokret čak. Bio je to pokret za uništenje osiguravajućih društava. Bijes javnosti bio je toliko velik da je otpočelo kolektivno ubijanje svih koji su imali nešto s osiguravajućim društvima. Osiguravajuće društvo postalo je društvena anatema broj jedan. Ono što se tada osjećalo prema njima usporedivo je s današnjim odriješitim stavom kojeg javnost zauzima prema, primjerice, kradljivcima gline ili zlostavljačima kabanica.

Taj je pokret, naravno, zahtijevao hitan preustroj čitavog pravosudnog sustava što je na kraju predivno išlo na ruku prep